Eto.

Otprilike godinu i pol nakon što sam pročitao šefičin mail u lobiju hotela u Beogradu, gdje me pita šta mislim o tome da radim na projektima u Americi, nađoh se ja na projektu u Americi (usput, moj je odgovor na spomenuti mail bio da ona dobro zna kakva sam ja kurva kad je Amerika u pitanju tako da je sve jasno).

Moram priznati da se to sve toliko oteglo da nisam baš ni ozbiljno računao na to da bi se stvar ipak mogla realizirati. Bilo je tu mnoštvo lažnih uzbuna, prekršenih obećanja, izjalovljenih planova itd. no na kraju je od svega toga ipak nešto ispalo.

Dakle, našao sam se u, što bi Johhny rekao, “Ilinoji”, odnosno u ÄŚikagu. Plan je ostati ovdje nešto više od dva tjedna, odraditi nekakav posao a onda se translatirati malo bliže kući, u New York (Chicago još nekako mogu pisati kao ÄŚikago ali NY ne mogu kao Nju Jork pa ubi me) an dodatna tri tjedna. Sve u svemu, to je najduži jednokratni dobrovoljni boravak van Hrvatske (ne tako davno proboravio sam u Maroku oko 5 tjedana ali samo zato što sam 3 puta pomicao povratak).

Kako bez muke nema nauke, tako sam se i ja namaltretirao putujući do US. Let iz Zagreba za Frankfurt je bio u 7 ujutro što je značilo skočiti na noge lagane oko 4 ujutro a oni koji me poznaju znaju da je to za mene puno bliže vremenu lijeganja u krevet nego ustajanju iz istog, tako da sam sve u svemu uhvatio malo pa ništa sna. Tješio sam se da će mi zbog toga biti lakše spavati u avionu (što će se kasnije pokazati kao teška zabluda).

Presjedanje u Frankfurtu je trajalo ugodnih 2 sata što je lijepa promjena nakon što sam se već navikao na 4, 5 ili 6-satne pauze prilikom letenja iz/u Maroko/Alžir.

Na chek-inu u Zagrebu su me pitali da li hoću sjedalo do prozora ili do prolaza pa sam sav ushićen činjenicom da neću sjediti u sredini, odabrao prozor tako da me nitko ne diže i ne budi kad im se pripiša.

Taj je ushit trajao dok nisam ušao u avion u Frankfurtu i shvatio da se radi o okrutnoj no, nadam se, nehotičnoj šali činovnika Croatia Airlinesa koji je očito zaboravio spomenuti da se njegovo pitanje odnosi samo na let DO Frankfurta te mi je uvalio, a koje drugo nego srednje sjedalo u avionu na letu za US

Cijela me je ta priča prilično ispizdila a k tome mi je bilo tijesno i pretoplo tako da, što je za mene krajnje neobično, skoro uopće nisam spavao, što je pak samo povećalo razinu agonije.

Nekih devet sati kasnije, našao sam se napokon u Čikagu gdje sam se pak zbog toga što nitko nije spomenuo da trebam popuniti ne jedan (što jesam) nego dva (što nisam) formulara, dobrano preznojio dok sam ispred imigracijskog šaltera žonglirao sa ruksakom, jaknom, olovkom i formularom cijelo vrijeme očajnički pokušavajući ne biti pravi ja, tj. čangrizav i bezobrazan, jednom riječju, tip krajnje nepodoban za ulazak u US.

Kad se sve zbroji, na američko tlo sam kročio s monumentalnom glavoboljom koju sam odmah krenuo presjeći tabletom i dozom svježeg zraka. Mali je problemčić pritom bilo to što je “svježeg zraka” bilo malo i previše s obzirom, a to sam doznao kasnije, da smo sletili usred oluje Rocky koja se manifestirala snijegom i, navodno čak i za čikaške prilike, prejakim vjetrom. Vozeći se u taksiju bilo je zanimljivo gledati kako vani snijeg ne pada već nekako horizontalno lebdi.

Do hotela smo došli brže nego što sam s obzirom na vremenske prilike očekivao. Kako je zapravo bilo prilično rano, oko 3 sata popodne, nije bilo šanse da ne izađem van ma kako odvratno vrijeme bilo. A bilo je fakat odvratno. U gradu se taj silni snijeg zapravo momentalno pretvarao u gomilu bljuzge koja je baš na pješačkim prijelazima dosezala dobrih desetak centimetara te su moje tenisice šaptom pale otprilike na drugom semaforu pa sam od tada pa na dalje mogao hodati i bos – noge bi mi bile jednako mokre.

Da ne ispadne da sam nepripremljen besciljno lutao, imao sam na pameti egzaktni cilj: BestBuy gdje sam trebao kupiti adapter za struju (6 USD dok na frankfurtskom aerodromu besramno traže 15 EUR) a kad sam već bio tamo u ime pretrpljene tlake na putu, častio samo se novim Kindleom (readerom, ne tabletom). Obavivši taj dio posla, pojevši McDonalds i popivši kavu u Starbucksu, zaključio sam da sam time zadovoljio minimum doživljaja americane te da mogu odšljapkati natrag u hotel.

Tu je večer iz New Yorka trebao stići i kolega, Maltežan s boravkom u Luksemburgu, (uvijek mi je fora s kojim sve kombinacijama ljudi radim) a očajnički sam htio s njim popričati s obzirom da je on imao puno više informacija o cijelom projektu od mene (toliko o pripremljenosti). No, zahvaljujući njegovom kašnjenju i mom umoru koji me totalno sravnio s krevetom, od toga svega nije bilo ništa.

Inače zaniljivo je da smo Branka i ja do sada bili dva puta u US i nikad nisam kužio koncept jet laga. Naime, čim bismo stigli ubacili bi u sedmu brzinu i počeli laufati tako da smo bili toliko izmoreni da nismo ni kužili da li je to od jet laga ili od 15-satne vožnje toga dana. No zato sam ovaj put iskusio sve nijanse posljedica promjene vremenske zone.

Zapravo je cijeli doživljaj fora (bar kad se leti na zapad) jer djeluje kontra svega onoga kako ja inače funkcioniram: navečer nisam mogao držati oči otvorene iza 10 sati a ujutro sam se spontano budio u 5-6, debelo prije no što bi zazvonio sat. Stalno sam si mislio: “Aha, tako znači Branka stalno funkcionira”.

I tako ja stigoh u Čikago. A sutradan je trebalo i ići raditi.