Uglavnom, trebalo mi je nekoliko dana da mi se priviknem na novi bioritam a time i da uđem u svoj standardni ciklus prekasnog lijeganja i teške patnje pri ustajanju.

Još jedna stvar koja je garantirala da će mi dramatično rasturiti bilo što što bi se moglo nazvati rutinom bila je činjenica da je hotel u kojem sam odsjeo, ponosno 100% nepušački. No, kako je čovjek prilagodljiva životinja i to se nekako preživljava. Istina, ne pomaže što je vani uglavnom relativno hladno i apsolutno vjetrovito što sve zajedno baš ne tvori idealne uvjete za pušenje na ulici. Kombinacija hladnoće i vjetra je išla dotle da sam morao kupiti kremu za ruke (kako metroseksualno to zvuči) jer mi je koža na rukama pucala na sve strane što je rezultiralo s puno malih krastica a što pak rezultiralo time da sam djelovao malo, u nedostatku bolje riječi, gubavo.

No tužna je činjenica bila da od pušenja u zatvorenom prostoru, od 2008, u Chicagu nema ništa.

Posao kao posao nije bio ništa posebno, čak bi se i moglo postaviti pitanje smislenosti cijelog putovanja no to je već neka druga priča. Zgodno je bilo to što mi je od hotela do posla trebalo otprilike 5 minuta laganog hoda a onda bih došao do ogromnog nebodera u kojem je ured, okrenuo se a preko ceste vidio još ogromniji neboder – Trump Tower. Na moje razočaranje, nije se dogodila situacija iz holivudskih filmova gdje sirotanović iz neke daleke male zemlje slučajno naleti na vrlo bogatog gospodina s neobičnom frizurom (zlobnici bi rekli perikom), oni se sprijatelje a bogati gospodin kaže “You are hired” i naš sirotanović odjednom sjedi u corner officeu na 105-om katu s pogledom koji doseže tri susjedne savezne države i s nogama na stolu po cijele dane zbraja svoju šesterocifrenu plaću.

Umjesto toga sam svaki dan išao u ured gdje je sjedilo daleko više ljudi nego što to, prilično sam siguran, sigurnosne odredbe dozvoljavaju a od svih tih ljudi jedino ja nisam non-stop pričao po cijele dane.

Prvih par dana je zapravo bilo fora jer kako je tu bio i kolega iz Luksemburga, imao sam rijetku priliku da imam nekakvo društvo odnosno nekog s kim se može otići na večeru ili popiti kava. Još ako se potrefi da je to društvo netko s kim se može normalno komunicirati a ne netko s kim je svaka izgovorena rečenica mučna kurtoazija, još bolje. To je značilo da bar privremeno mogu izbjeći otužnu rutinu jedenja u fast-foodu što obično prakticiram jer to iziskuje najmanje vremena pa se time i prilično deprimantan proces jedenja u samoći svodi na minimum.

Dodatni benefit hotela u kojem smo odsjeli je to što se nalazi usred gomile restorana, kafića klubova i svih tih divota tako da smo osim u klopi mogli uživati recimo i u muzici.

Kolegi se išlo u nekakav jazz klub koji je, ispostavilo se, točno preko puta hotela. Iskreno, meni se to činilo kao vrlo konfekcijska varijanta jazz kluba (kaže čovjek koji je u životu bio u točno jednom i to u Zagrebu i to prije valjda 20 godina). Upad se plaća $10 a piva, na moje traženje domaća, je skupa no ne i loša, bar za moja pivi nevična nepca. Tu je naravno i kućni bend koji nam je osiguravao zvučnu kulisu i to je nekih sat vremena bilo to.

Ranije tog dana lutajući po okolnim ulicama vidio sam nekakav znak “Blue Chicago” pa smo odlučili pogledati i to. Čast jazzu ali ako me netko pita za glazbenu asocijaciju vezanu uz Chicago, to će uvijek biti blues a ne jazz iako opet, o svemu tome znam točno ništa.

Ulaz u dotični klub opet je $10 no ovaj put se ulazi u nešto što već djeluje puno vjerodostojnije. Naime, gužva je, lokal je zapravo rupčaga, svira blues band a nakon što platite upad, pred vama se stvori čovjek koji svojom pojavom svija prostor (ili u realističnijoj varijanti, razbacuje ljude unaokolo) jer inače zaista ne znam kako se tamo kreće. Naime, kako je lokal zaista skučen, a ljudi je puno, on sa svojom staturom Gupčeve lipe (gdje, sjetit ćete se, glavna je fora biti vidjeti koliko ljudi se unaokolo mora primiti za ruke da bi se obuhvatilo cijelo drvo – u slučaju ovog dragog gospodina brojka bi bila 2 ili 3, ali samo oko pasa) tu glumi razvodnika i vodi vas do vašeg mjesta. Da bih vam eventualno dodatno dočarao čovjeka morate biti ljubitelj gledanja televizije, specifično serije Wire jer kad sam ga vidio prva mi je asocijacija bila “Proposition Joe”. Uglavnom, čovjek ne priča nego te mrko pogleda, pozove te prstom da ga slijediš i gegajući svojih 150-ak kila krene krčiti (pritom stvarno mislim “krčiti”) put do šanka.

Tu smo ostali nešto duže nego na prethodnom mjestu jer je jednostavno bilo zabavnije. Bend koji je svirao bio je dobar za moj neistančan ukus no nisam se mogao oteti dojmu da je to dio turističke ponude. No onda je na stage izašla njihova gošća čije ime nisam čuo no riječ je gospođi poodmakle dobi i vjerojatno ne baš najboljeg zdravlja a koja izgleda kao da je baš došla sa žešćeg sparinga sa Cro Copom. No kad je zapjevala to je bila ludnica. Em ima sjajan glas em uz taj naramak godine ima i određenu zalihu kila no to ju nimalo ne sprečava da se na sceni ponaša kao da joj je 25. Što bi Gile iz Orgazma rekao “…sve se oko tebe ispravlja i savija” (više ovdje i ovdje).

To je sve bila proslava završetka radnog tjedna a bio je tu i dio subote koji smo proveli tabanajući po gradu, usput se i dobro smrznuvši, pogotovo prilikom fotografiranja na Lake Michigan gdje je bilo posebno vjetrovito pa je u jednom momentu postojala realna opasnost da mi, ukoliko slučajno kojim smrznutim prstom kvrcnem po nečem tvrdom, novi nadimak bude “Sinisa-four/three/…/no -fingers”.

I tako, bilo je zabavno imati društvo, svakako neuobičajeno za moja poslovna putovanja, no nakon par dana kolega se spakirao i zaputio doma a ja sam ostao sam u vjetrovitom Chicagu.

Sasvim sam.

Tako tužno.

Zezam se naravno jer predamnom je bio ostatak vikenda i ono što je ponajbolje u ovom poslu (osim opscenih količina novaca i lakih žena koje se pale na konzultante :-)) – istraživanje novog grada.