Radeći posao koji uključuje podosta izbivanja od kuće (u hrvatskom ne postoji riječ za “understatement”), neminovno je da vam se tu i tamo poklopi da ste na putu kada to baš i ne bi htjeli biti. Na primjer, moj 30-i rođendan (dakle, negdje u vrijeme izumiranja dinosaura) pao je baš u subotu za vikend koji sam proveo radeći u klijentovom uredu nekih 40-ak sati non-stop. Sjećam se da sam sjedio sam u uredu tu subotu navečer i, čekajući da se izvrti nekakva stvar na kompjuteru, mislio si da je to prilično deprimantan način obilježavanja rođendana.

Spominjem to jer se eto, i prilikom ovog puta u Ameriku zalomilo da me rođendan kači niti tjedan dana po dolasku. Realno gledajući, već dugi niz godina proslava rođendana nije neka velika stvar (a pretpostavljam da kako će godine odmicati, bit će sve manja i manja), no usprkos tomu, ideja taj dan provedeš potpuno sam nije nešto čemu se čovjek može naročito veseliti.

Usput, ne bi li slavlje rođendana kako se broj svjećica na torti povećava trebalo biti sve veselije i razuzdanije (u “još sam tu” stilu) umjesto obrnuto? S druge strane, zamišljajući vremešne bake i dede koje razdrljenih košulja, razmazane šminke i podrapanih čarapa odvozi hitna jer im se pelinkovac tuče s lijekovima za srce, uviđam da su stvari zapravo sasvim OK takve kakve jesu.

Imajući u vidu da mi rođendan kao rođendan nije najvažnija stvar na svijetu, nisam imao namjeru improvizirati nikakvu nazovi-proslavu, čak niti pristojnu večeru. No, kako je stvar padala u ponedjeljak a računajući vremensku razliku, negdje tijekom nedjeljnog tabananja po gradu palo mi je na pamet da bih se mogao častiti barem lijepim pogledom negdje oko 6 popodne. Naime, ipak tu govorimo o američkom gradu a čega u američkim gradovima ima ako ne nebodera.

Da stvar bude zanimljivija, u Chicagu su dva najviša nebodera u Americi te čak 4 od 10 najviših u Americi (New York ih ima 3). Od ta dva najviša, prvi je Sears Tower (koji se danas zove Willis Tower) te već spomenuti Trump Tower pored kojeg sam svaki dan išao na posao. No, čudak kakav već jesam, iz i meni nepoznatog razloga odlučio sam se utažiti svoju žeđ za visinama na John Hancock Center neboderu. Dotični je nekih 40-ak metara niži od Empire State Buildinga i čak 100 metara niži od Sears/Willis Towera. Moram priznati da sam se i sam kasnije pitao zašto sam odabrao Hancocka i ne našavši racionalno objašnjenje pripisao to impulzivnoj odluci donešenoj, doslovno, u hodu.

Dakle, imajući lokaciju riješenu računao sam da bi bilo idealno biti gore negdje oko 17:30 i to iz dva razloga. Prvo, u to je doba otprilike padao mrak što je obećavalo spektakularne fotografije Chicaga u sumrak a drugo, zbog vremenske razlike lokalnih 18 je bila ponoć u Hrvatskoj, tj. početak mog rođendanskog dana u domovini.

Da bi sve bilo u “mom” stilu, odlučio sam čak i za svoj rođendanski poklon biti škrt kao Bračan židovskih korjena na radu u Škotskoj, te ne otići na observation deck ili kako se to već zove na hrvatskom, nego kat niže gdje se nalazi bar za koji se ne plaća upad od 20 dolara.

Tapšući se po leđima zadovoljan što ne samo da sam smislio prigodan način proslave rođendana već ću pritom i uštediti neke novce, nacrtao sam se tamo u planirano vrijeme guštajući kako se taman polako spušta sumrak a kad ono . . . ispada da nisam bio jedini škrtac u ovom gradu već naprotiv, ima ih toliko da se po ulasku u bar (ako se tako može nazvati enorman prostor koji zauzima valjda čitav jedan kat) mora čekati u redu dok se ne oslobodi kakvo mjesto te vas neki, ovaj put puno konvencionalniji, gospodin ne odvede tamo.

Malo je stvari za koje i inače imam manje strpljenja od stajanja u redu no ovdje je, da stvar bude gora, vrijeme bilo ključna stvar jer je svaka minuta stajanja u tom pregrijanom hodniku signalizirala manje raspoloživog svjetla za fotografiranje. Idućih pola sata sam proveo u naizmjeničnom “ovo nema smisla, idem ja” i “pa kad sam već ovdje onda se moram malo strpiti”, prošaranom silnom nervozom. Problem je bio što sam u tom redu vjerojatno ja bio jedini jadnik koji nije imao društvo tako da je potrajalo dok su smjestili grupice od po dvoje, troje i više ljudi ispred mene dok bi se za mene jednog jedinog sigurno brzo našlo kakvo mjesto.

Jednom kad sam napokon došao na red tako je i bilo te su me odmah smjestili baš za bar s tim da mi je pogled na Chicago bio – iza leđa. Naime, dva metra iza mene bila je staklena stijena uz koju je razvučen šank s kojeg puca pogled na cijeli grad. Kako sam od čekanja na mjesto već dobio lagani čir na želucu, biti ovako blizu a zapravo ne imati nikakav pogled totalno me izludilo no na sreću ukazao se jedan slobodan stolac za tim šankom te sam se, čim je stigla naručena piva, nabrzinu preselio.

A onda, uživancija. Istina, kako se cijela priča otegnula, promašio sam najveći dio zalaska sunca no kako je srećom dan bio potpuno vedar bilo je još nekih natruha sunca pa sam uspio uhvatiti još koju minutu za sumanuto fotografiranje. No sumrak ili ne, pogled je bio apsolutno spektakularan. Prije podosta godina Branka i ja smo bili na Empire State Building-u no ovdje je puno bolji doživljaj jer doslovno sjediš na rubu ponora od kojeg te dijeli samo komad stakla.

Kada je napokon pao mrak i kad sam odlučio da više nema varijante fotografije i videa koju nisam odradio, napokon sam se mogao opustiti, čestitati si rođendan i popiti sada već toplu pivu.

Usput rečeno, istražujući kasnije ispostavilo se da je John Hancock Center sagrađen u godini mog rođenja tako da je odluka o lokaciji na kraju ispala više no prigodna.

Slučajnost? Vjerojatno.

Šesto čulo? Tko zna?