Iako ama baš niti jedan dio moje egzistencije ne daje niti trunke materijala po kojem bi se snimio film, čitajući ovu nakupinu riječi, zanimalo me je da li ju mogu razbiti u, uvjetno rečeno, filmsku strukturu.

Gledajte na to kao na jedan od onih rastegnutih europskih filmova o svakodnevnom  životu za koji se na kraju pitate: “A čemu sve to?”

 

– UVOD –

Odrastajući (i živeći) na američkim filmovima, tri su glavna straha koja su me uvijek mučila pri putovanju u Ameriku:
– da ću se naći na krivom mjestu u krivo vrijeme u društvu nekog manijaka toliko nafiksanog/našmrkanog/napušenog da bi mu se ideja da mi prereže grlo ili ispuca šaržer metaka u glavu činila kao baš dobra fora koju bi kasnije mogao prepričavati svojim kompićima u birtiji
– da ću nehotice napraviti nekakvu glupost koja će rezultirati tretmanom američkim sudsvom te konačnim zatvaranjem u neku ustanovu gdje ću u rekordnom vremenu postati kurva nekakvom frajeru, s vrlo lošim ukusom u muškarcima, po imenu Bubba
– da ću se razboliti i, ili krepati pred vratima bolnice jer neću moći platiti troškove, ili ući u bolnicu i pritom bankrotirati

Dok na prve dvije stvari bar koliko-toliko mogu preventivno djelovati, treća je potpuno van moje kontrole. Kako je od mene veći paničar samo Branka, ona se pobrinula da ne sjednem na avion za Ameriku bez dodatne police zdravstvenog putnog osiguranja. S obzirom da se već 15-ak godina vucaram po raznoraznim dijelovima svijeta a da sam pritom, usprkos sve samo ne zdravom životnom stilu, uspio se ne ozbiljno razboljeti, iako mi se donekle činilo kao pomalo pretjerana mjera no imajući u vidu strah broj 3 iz gornje liste, ne i potpuno nerazumna.

– ZAPLET –

U utorak, svega nekoliko dana po dolasku u Chicago, zabolio me zub. Nije to bila totalno neizdrživa bol, no sasvim dovoljna da mi omete koncentraciju na poslu, malo oteža spavanje i potpuno onemogući žvakanje na toj strani usta. Znalo bi mi se to i prije dogoditi (iako začuđujuće rijetko s obzirom na katastrofalnu kvalitetu zuba koju sam osvojio na genetskoj lutriji) tako da sam računao da će se cijela stvar smiriti tijekom dana. Ili sljedećeg. Ili onog iza.

No, došao je petak a stvar se nije smirivala pa sam se već ozbiljno zabrinuo jer je postojala vjerojatnost da stvar bukne do neizdržljivosti baš usred vikenda i šta onda? Završit ću na nekakvoj ambulanti hitne gdje me sigurno neće dočekati nekakva seksi zubarica iz holivudskih filmova nego nekakav premoreni mesar koji će napraviti tko zna što.

– RADNJA –

S tim na umu, zagrabio sam u gore spomenuto osiguranje no na svoje razočaranje ispalo je da što se zubara tiče, pokriveni su troškovi samo do 75 Eura. Googlajući malo, ispada da bilo kakva posjeta zubaru u Americi ne košta manje od 300-ak dolara, s tim da iole ozbiljnija intervencija (ala upale, liječenje korijena – što su s obzirom na simptome sve bile realne mogućnosti), vrlo lako uđe u zonu četveroznamenkastih iznosa. No, s obzirom na okolnosti, nisam baš imao previše izbora.

U hotelu sam se raspitao da vidim imaju li možda kakvu preporuku za zubara no ljubazni ljudi na recepciji su mi odgovorili da hotel kao takav zubara nema (nisam ni očekivao) a da oni sami nisu iz Chicaga tako da mi ne mogu dati neku preporuku iz vlastitog iskustva. Usput rečeno, stiče se dojam da u Americi nitko nije “od tamo” gdje se trenutno nalaze. Pritom ne mislim samo na ljude u, recimo to tako, uslužnim zanimanjima kao što je rad u hotelu, gdje to toliko i ne iznenađuje, već recimo i u financijama gdje po prirodi mog posla surađujem sa podosta ljudi. Pravi “domoroci” se valjda kriju na nekim tajnim lokacijama.

No, natrag na moj problem. Najbolje što su mi mogli ponuditi u hotelu bio je hotelski liječnik no to mi u tom trenu baš nije bilo od neke pomoći iako sam se bavio mišlju da mi možda prepišu kakav antibiotik koji bi možda satro vjerojatnu upalu.

Dakle, mogao sam se kockati i nadati da će se sve smiriti (ili se bar ne razbuktati) preko vikenda ili nešto poduzeti. Suprotno mom urođenom instinktu, ipak sam se odlučio za ovo drugo i počeo guglati zubare u centru grada, tj. u blizini ureda. Zahvaljujući valjda isplativosti posla, nije trebalo puno vremena da nađem čitav niz opcija te sam naprednom metodom eliminacije zasnovanoj na čitavom nizu složenih algoritama, u stručnim krugovima znanom kao “eci-peci-pec”, odabrao par zubara i poslao mailove objašnjavajući o čemu je riječ. Nekoliko sati kasnije, jedan od tih se javio (drugi nikad nisu) i naručio me za rano poslijepodne toga dana.

Ordinacija je bila uistinu blizu, niti deset minuta laganog hoda, što je bilo dobro. Ono što nije bilo dobro je to što je to značilo da se nalazi u mrtvom centru grada, točnije rečeno, na Michigan Avenue, što je za neupućene glavna komercijalna arterija grada u kojoj se redom nalaze dućani najvećih svjetskih brandova, banke, konzultantske firme i slično. Već sama ta činjenica bila je dovoljna da u mojoj glavi smanji moj bankovni saldo za nezanemarivu svotu no uzmaka više nije bilo. Mogao sam naravno tražiti zubare negdje po periferiji no to je bilo nepraktično jednostavno zato što je ured klijenta u centru tako da gubljenje silnih sati za odlazak k zubaru baš i ne bi bilo naročito profesionalno.

Ušavši u zgradu/neboder u kojoj je ordinacija, pitao sam vratara kojim putem da krenem u potrazi za tim i tim suiteom jer bilo dosta putokaza, hodnika i liftova a ja sam bio već opasno blizu kašnjenja. On me je ljubazno uputio do nekog lifta kojim ću, kaže on, ići do 30-og kata na kojem ću promijeniti lift i njime otići do 33-eg kata. Naime, glavnina nebodera ima 30 katova a samo dio građevine mislim da ide do 35-og. Jasno da je mali računovođa u mojoj glavi, znate, onaj mali ćelavi čovječuljak s brižljivo njegovanim brčićima i okruglim naočalama u bijeloj košulji, crnom prsluku i s crnim navlakama na podlakticama rukava, pri prolaska svakog kata u liftu uredno skidao određenu svotu s mog bankovnog računa tako da kad sam stigao na odredište, bar fiktivno, bio sam više ili manje u osobnom bankrotu a da još nisam ni sjeo u zubarski stolac.

– RASPLET –

Ordinacija je sve ono što ste vidjeli u američkim filmovima  zajedno s izuzetno ljubaznom recepcionerkom i vremešnim ali autoritativnim zubarrom u punoj liječničkoj munduri. ÄŚovjek je uredno poslušao moju broken-english priču o bolovima, pogledao malo zub i ništa posebno ne vidjevši, zamolio sestru da ga poslika. To smo odmah obavili te je par minuta kasnije opet došao i konstatirao da se na slici ne vidi ništa što bi ukazivalo na nešto zbog čega bi zub trebalo otvarati. Samo je konstatirao da zub malo “viri”, tj. da je malo veći od susjednih te da bi ga on malo pobrusio, tek toliko da ne lupam njime pri zagrizu.

Nakon što je to i obavio, bili smo zapravo gotovi te sam se vratio do recepcije gdje sam s njim i sestrom još malo razgovarao i neskiveno divio pogledu koji imaju iz ordinacije. Naime, s 33-eg kata pucao im je pogled na rijeku i cijeli centar grada, uključivši i neboder u kojem sam radio te Trump Tower. Zaista impresivno. Što se pak zuba tiče, rekao je da će mi prepisati antibiotik te da vjeruje da će se upala smiriti a time prestati i bol.

Kako pitanje računa nikako nije dolazilo na red, moj je fiktivni računovođa postajao sve nervozniji pa sam plaho pitao koliko sam dužan (mislim si, ako se tako to radi s vodoinstalaterima u Zagrebu, valjda pali i kod američkih zubara). A on, bacivši i mene i mog čovječuljka s brčićima u momentalnu nesvjesticu, samo odmahne rukom i veli “Ništa”. Dakle – ostao sam bez teksta i pritom vjerojatno izgledao retardiranije no obično. Ono, raskolačene oči, otvorena usta i sve to. “Ali”, rekoh, “kako ništa? Pa primili ste me “ho-ruk”, pogledali cijelu stvar, napravili neki posao, slikali zub…”. Veli on da nije to ništa posebno i da nema potrebe za plaćanjem. Nisam mogao odoljeti a da ne mu ne kažem da je to suprotno mišljenju uvriježenom diljem svijeta da je posjeta američkim privatnim zubarima sve samo ne jeftin, a da ne kažem, besplatan sport. “E”, veli on, “onda smo danas napravili nešto da pobijemo tu lošu reputaciju” ili nešto u tom smislu.

Nakon što sam se još jednom (ili nekoliko puta, stvarno se ne sjećam) zahvalio, isteturao sam iz ordinacije i vratio se na posao dok je moj imaginarni računovođa vraćajući unaprijed otpisane novce, sasvim nekarakteristično za njega, s lica brisao suze radosnice.

Kako sam klijentici rekao kuda idem i zašto me neće biti sat-dva, čim sam došao u ured, pitala me kako je bilo pa sam joj ispričao da je sve bilo OK no da me zaprepastilo da mi čovjek ništa nije htio naplatiti. Na to je ona poprimila jednako šokirano/retardirani izraz lica kakav sam ja demonstrirao niti pola sata ranije, rekavši da za to još nije čula u svom ne tako kratkom životu te da sam zaista naletio na nešto sasvim netipično u Americi.

– KRAJ –

To mi se popodne činilo da me zub manje boli no nisam bio siguran da li je to samo autosugestija ili “za istač” pa sam navečer skočio do obližnje apoteke, odnosno supermarketa s apotekom, da podignem taj antibiotik, zlu ne trebalo.

Interesantno je da se tamo lijekovi moraju “pripremiti” – što god to značilo, tako da mi je žena rekla da se vratim za desetak minuta. Šećući po dućanu mislio sam si da će mi sigurno naplatiti kakvih desetak dolara za to izdavanje lijeka tako da sam, kad sam se vratio na šalter i ona mi rekla “9…”, na trenutak bio ponosan kako sam to dobro procijenio. Taj je trenutak trajao točno onoliko koliko je njoj trebalo da izgovori “…6 dolara i 49 centa”. Tu je sav ponos nestao, zaiskrila je jedna mala suza na mom opet retardirano-izgledajućem licu a ruka je nevoljko pružila kreditnu karticu.

No sve u svemu, ruku na srce, dobro sam prošao. Negdje dobiješ, negdje izgubiš a ako je saldo pozitivan (zapravo, relativno pozitivan), sve je OK.

Antibiotik nikad nisam konzumirao jer je zubobolja prestala i oteklina splasnula no još uvijek imam tu neotvorenu bočicu, zlu ne trebalo.

– EPILOG (Par tjedana kasnije) –

Pogled u budućnost (koja se zapravo već dogodila jer vjerojatno znate, ovo nije direktni prijenos) pokazuje da me je, kada mi se dogodila potpuno ista stvar po povratku iz Amerike, antibiotik koštao oko 6 dolara.

Samo kažem.