Ako malo prekopate po internetu raspitujući se za “taxi” i “Mexico City”, odmah nakon uvodnog komentara kako je taksi ovdje prilično jeftin u usporedbi sa svjetskim metropolama, naići će te i na (obično boldanu, potcrtanu a ako je web dizajner pao u komu ranih devedesetih i nedavno se probudio, i blinkajuću) specifikaciju što za te novce možete dobiti.

Naime, dok u Zagrebu naši vrijedni taksisti vrijeme krate kojom partijom šaha ili bele a budžet podebljavaju ponekad bezobraznim napuhavanjem tarife, meksički im kolege imaju daleko interesantniju strategiju za ubijanje vremena i ubiranje para.

Stvar je vrlo jednostavna; uđete u taksi, u neko doba shvatite da iz istog ne možete izaći te da je pred vama posebna lokalna turistička tura zvana “Putevima ATM-a”. Brkati vozač uz zdušnu podršku kolege s istetoviranim suzama pod okom kojeg je eto, slučajno usput pokupio, besplatno vas provozaju od jednog do drugog bankomata sve dok vas ne riješe tereta koji se nataložio na bankovnom računu.

Kao veliko finale, odvezu vas u neki od onih kvartova gdje razumni ljudi ne ulaze ni uz podršku samohotke i lijepo vas iskrcaju. Ako ste žensko (poželjno no ne i nužno), mogu vam se potrefiti i sati posvemašnje seksualne ekstaze a ako stvarno imate svoj dan, može vam se bogme dogoditi i da od jednog postanete dva ili više djelova naivnog turista.

I sve to za relativno malo novaca u odnosu na druge svjetske metropole.

Računajući da su takve priče možda ipak malo preuveličane, pitao sam kolegu s posla za savjet kako se dokopati hotela ako se odlučim skočiti do grada. Bez puno okolišanja mi je preporučio da svratim do recepcije nekog luksuznog hotela i zamolim ih da mi pozovu taksi.

Oboružan takvim informacijama, za vikend sam odlučio otići do centra grada, jer preletiti 10000 km i onda niti vidjeti grada bilo bi malo bezveze bz obzira na potencijalno nezgodne taksiste.

U hotelu su mi pozvali taksi a ozbiljni gospodin za volanom koji, kao ni ja španjolskog, nije znao beknuti ni riječi engleskog, napisao mi je svoj broj telefona da mu se javim kad se poželim vratiti u hotel. Znao sam da se to naravno neće dogoditi jer mi se ne plaća astronomski roaming a i bit ću u centru grada pa ću tamo naći taksi na jednom od taksi stajališta koja važe za ponajpouzdaniji način najma taksija.

Nemam baš puno za reći o gradu jer ga nisam baš nešto puno ni vidio. Naime, svega par sati po dolasku, počela je kiša koja je varirala između biblijskog potopa i štogod bilo mokrije od biblijskog potopa. Istina, računao sam da bi moglo pasti nešto kiše pa sam upogonio svoj magični kišobran koji sam jednom sličnom prilikom kupio na ulici u Bukureštu. Kažem “magični” jer jedino magijom mogu objasniti činjenicu da kišobran koji očito ima sve prave sastavne dijelove, od drške, preko žica pa do platna bez ijedne rupe, pritom postiže takvu vodnu propusnost da se čini kao da ga i nema. S takvom zaštitom te platnenim starkama koje su s obzirom na okolnosti bile ne-baš-idealan izbor obuće, vrlo brzo sam bio mokar ko miš a kako kiša nije pokazivala nikakvu namjeru slabljenja a kamoli prestanka, odlučio sam se zaputiti natrag u hotel.

Dok je još bilo koliko-toliko suho, u šetnji sam posebno obratio pažnju ne bih li uočio neko od spomenutih taksi stajališta no bez uspjeha. Ta bezuspješna potraga za stacioinarnim taksijem potrajala je još nekih sat vremena a kako je odmicalo vrijeme, ja bio sve mokriji i mokriji a bližila se i večer s njoj pripadajućim mrakom, postajao sam sve nervozniji. Nije pomoglo ni to što sam otkrio da moje mokre tenisice i jednako tako mokri metalni poklopci na ulici postižu jedinstven efekt gotovo nikakvog trenja. Da je na mom mjestu netko pametniji i poduzetniji, siguran sam da bi tu bilo materijala za otkriće koje bi revolucioniralo mehaniku, postigavši strojarski Sveti Gral – 100% učinkovitost, odnosno nulti gubitak energije, tj. nulto trenje a nedugo potom govor pri primanju Nobelove nagrade za fiziku počeo bi riječima: “Šećući se jednog kišnog dana po Mexico Cityu…”.

No, kako se ipak tu radilo samo o meni, jedina zanimljivost vezana uz to otkriće bio je smijeh prolaznika koji su u pravom trenutku bili na pravom mjestu da posvjedoče akrobacijama koje sam izvodio očajnički pokušavajući ostati na nogama kao Bambi na ledu. Ta mi se akcija ponovila tri puta s tim da sam svaki idući put bio sve bliže padu.

Kako od stajališta nije bilo ničeg, a jedini taksist s kojim sam uspio ostvariti nekakvu komunikaciju nije me htio voziti sat vremena van centra, odlučio sam nešto pojesti pa onda zamoliti da mi pozovu radio taksi koji je navodno najsigurnije rješenje.

Istina, nije baš da sam jeo u restoranu nagrađivanom Michelinovim zvjezdicama ali nije bio ni fast food te sam se neugodno iznenadio kad mi je cura u restoranu na moje pitanje da li priča engleski s prijezirom krenula rezolutno odmahivati glavom.

Toliko o pozivanju taksija.

U međuvremenu je pao i mrak, a od taksija bilo je jedino za vidjeti one u vožnji, a da se kratko vratim na savjete o taksiranju u Mexico Cityu s početka, negdje u trećem odlomku obično apeliraju na ljude da ne uzimaju taksije na ulici, a pogotovo ne po noći.

Tek nakon još nekog vremena šljapkanja po gradu, napokon sam naišao na parkirani taksi. Kako je zadovoljavao sve sigurnosne preduvjete koje su dobri ljudi naveli na internetu, od boja auta, (crvena i zlatna), preko registracije (bijela s slovom na početku, brojevima u nastavku) i dozvole zekeljene na staklu, uz pomoć papira sa hotelskom adresom, gestikulacija i mumljanja na nekom niti meni razumljivom spanglishu, sporazumjeli smo se da će me otfurati u hotel za vjerojatno prenapuhanu ali meni ipak prilično razumnu cijenu od svojih 20-ak dolara.

Negdje na pola puta taksi je skrenuo i stao na benzinskoj. Tu sam napola očekivao da će se otvoriti vrata i ući onaj njegov prijatelj s istetoviranium suzama no ništa se tako uzbudljivog nije dogodilo te smo nakon tankiranja krenuli prema hotelu. Kiša je i dalje lijevala a stakla su bila zahukana tako da je i ono malo što se dalo vidjeti vani prolazilo uglavnom u mokroj maglici a ja sam se, zadovoljan što me, kako stvari stoje, danas nitko neće pretvoriti u razlomak, opustio i čekao da dođemo do hotela.

No, u neko sam doba primjetio FedExovu zgradu, kakva je igrom slučaja i u blizini mog hotela ali u krivom smjeru, odnosno gledajući od centra, iza hotela. Dok sam još procesirao tu slučajnost, naišla je i zgrada IBM-a koja je, opet slučaja, također blizu, ali također iza hotela. Uto se Sherlock u meni napokon probudio shvativši da je vozač fulao hotel. E sad, treba imati na umu da se tu radi o rubu grada koji je krcat petljama i autoputevima, tako da krivo skretanje može značiti popriličan obilazak grada od 20-30 milja ljudi (ovisno koga se pita).

Moje energično gestikuliranje sa zadnjeg sjedala isprva baš nije davalo rezultate no uskoro je vozač dokučio da ili čudak na zadnjem sjedalu ima epileptični napadaj ili nešto nije u redu s njegovom vožnjom. Kako (još) nije bilo pjene na mojim ustima, uvidio je da je fulao a to je dao do znanja time što je na mjestu gdje se cesta po kojoj smo se vozili račvala u dva smjere, upitno digao ruke u stilu: “Kud sad?”. U strahu da fakat ne krenemo na neplanirani izlet u Guadalajaru, nisam mu imao vremena objašnjavati koja je njegova a koja moja uloga u tom autu niti to da za smjer pita čovjeka koji je svojim (be)smislom za orjentaciju sposoban svakom GPS-u uzrokovati ozbiljnu krizu identiteta. Sreća u nesreći je što je to više ili manje predio kroz ili u blizini kojeg su me svakodnevno vozali na i s posla tako da sam imao bar generalnu ideju kuda nam je ići no to malo znači na petljama gdje često kreneš lijevo a završiš desno i obrnuto.

Kako sam za taj dan valjda već ispucao svoju porciju pehova, moje instrukcije su nas ipak odvele u pravom smjeru te se na kraju ipak sve sretno završilo dokotrljavanjem do hotela.

To je bila subota. Nedjelju sam proveo niti u jednom trenutku udaljen više od 20 minuta šetnje od hotela.