Iskreno, kod kuće, odlazak na tržnicu nije baš nešto što prakticiram ako mogu izbjeći. Obično ćete me naći, ako ne u krevetu a onda bar u obližnjoj birtiji na kavi dok bolja polovica obavlja nabavku.

Znam nemali broj ljudi kojima je to poseban užitak, gotovo ritual, koji guštaju sav taj moving i razgovore s kumicama. Ja? Ako nitko nema ništa protiv, radije bih izbjegao naguravanje među štandovima.

Skok u neku drugu zemlju i sve se mijenja. Jedno od mjesta koje ću prvo posjetiti baš je tržnica. Muzeji mogu pričekati, na trgove i šetnice ću ionako usput naići, no prava lokalna tržnica nešto je što se treba vidjeti da bi se osjetilo mjesto u nekakvom “domorodačkom” smislu.

Sve je tu, i lokalna hrana s bojama i mirisima koji uz to idu, i lokalni običaji no prije svega, ljudi.

Otišao sam tako taksijem prosli vikend prema nekakvoj robnoj kući jednostavno zato što se nalazi u centru grada pa od tamo mogu lunjati unaokolo i istraživati. Vrlo rijetko imam nekakav konkretan plan razgledavanja, pogotovo na pomalo kaotičnom mjestu kao sto je Akra, već radije upogonim tabane pa kud me slučaj odvede.

Vozeći se prema tamo, pitao sam taksistu koju bi tržnicu preporučio na što mi je odgovorio “Makola” što mi se pomalo činilo kao otkantavanje jer, eto slučaja, robna kuća do koje sam mu rekao da vozi zove se “Makola Mall”.

Iako sam u tom kvartu vec bio vikend prije, ništa me nije moglo pripremiti na prizor koji me je docekao po izlasku iz taksija.

K-A-O-S.

Subota je očito glavni tržni dan tako da ona nedjelja koju sam spomenuo nije ni izdaleka mogla dati naslutiti na što ću naići.

Gomiletina ljudi, na cesti, na pločniku (gdje ga ima), auti na sve strane, kamioni, ljudi koji vuku kolica s robom. Buka za ne vjerovati. Vrućina plus sparina stalna su stvar no ovdje se dižu na n-tu potenciju a miris…hmmm…miris je problematična stvar u većini grada pa tako ni ovdje nije puno bolje.

Dotični “mall” zapravo je zgrada od nekoliko katova sa štandovima poredanim po cijeloj dužini tlocrta. Prilično usko i natiskano a uz to ponuda mi se nije činila vrijedna daljnjeg truda. Uglavnom krpice sumnjive kvalitete, đinđuve svih vrsta i podvrsta, tu i tamo nekakva pakirana hrana, uglavnom – svaštarnica.

Izašao sam van i zaputio se za rijekom ljudi da vidim kud će me to odvesti.

I tako ja, koji se užasavam gužvi i tiskanja s ljudima, nađem se u ljudskom vihoru gdje je svaki prostor, bilo za izlaganje robe, vožnju ili hodanje, najdragocjenija roba. S jedne je strane zgrada s nanizanim dućanima koji valjda služe samo kao skladište dok je sva ili većina robe izložena ispred dućana, gdje se nalazi i prodavač, pomoćnici, članovi obitelji, prijatelji, slučajni namjernici itd. smanjujući dodatno raspoloživi prostor za kretanje.

S druge je strane, uz rub pločnika, ograda a na onih preostalih valjda metar širine, bezbroj ljudi. I da su to samo ljudi, još inekako, no žene (pa i muškarci ponekad) doveli su ovdje nosenje stvari na glavi do savrsenstva, tako da dobar dio ljudskog prometa na tom super skučenom prostoru, odlazi upravo na takav transport dobara. Znate kako je kad se nađete u gužvi na ulici, pa stalno morate vijugati lijevo-desno da se provučete kroz mali prostor koji se eventualno otvorio. Ovdje pak, to je samo jedna od dimenzija. Druga, i za mene posve nova i neuobičajena je vijuganje i izbjegavanje u razini glave; nešto slično izbjegavanju kišobrana no dok su u tom slučaju posebno u opasnosti oči, ovdje se moze izgubiti glava. Zajedno s očima. Zadnja stvar koju bih si želio je da me neka prolaznica opali kantom promjera bar metar i napunjenom recimo s 20-ak litara ulja. Ili paketom nedefiniranog sadržaja koji bez pretjerivanja, može biti i po metar i pol u sve tri dimenzije.

Tako se čovjek odjednom uhvati u nekoj vrsti prisilnog trbušnog plesa, jer dok noge s jedne strane pokušavaju zaobići čovjeka ispred sebe, glava se i gornji dio tijela moraju pomaknuti u posve drugu stranu ne bi li se izbjegla žena koja je na glavi odlučila prošetati svoj dućan.

Moram napomenuti da je ovo samo isječak cijele situacije jer se ta silna trgovina odvija praktički u cijelom kvartu koji obuhvaća 4-5 blokova zgrada po dužini i širini. Pravi mali grad.

Interesantno je da u cijeloj toj guzvi i jurnjavi, nitko se ne uzrujava, nitko se ne svadja, sve nekako ide svojim tokom. Pa čak i ja, inace teški živac, ulovio sam se da me sve to prilicno zabavlja i ne predstavlja nikakav poseban problem. Dodatni plus u cijeloj situaciji činjenica je da me nitko ne poteže za rukav, ne želi postati moj najbolji prijatelj, pa čak i član obitelji ako je moguće (ima toga i te kako no ne ovdje, ali više o tome drugom prilikom) iako sam tijekom cijelog  glavinjanja kroz to ludilo vidio samo jedno bijelo lice (ispostavilo se da je to bio samo moj odraz u prozoru). Rekao bih da je to jednostavno zato što to i nije mjesto za turiste i tu ljudi dolaze u svoju redovnu tjednu nabavku te nema onih profesionalnih davitelja.

Koliko god to sve bilo fascinantno, nakon vise od dva sata, morao sam pobjeći jer je svega toga bilo – previše.

Ostatak dana proveo sam šećući po puno mirnijim dijelovima grada, usput naletio na Hummera James Bonda i imao jedan neugodno/ugodan susret. No o tome drugom prilikom.