Dakle, scenario je ovakav: putuješ na drugi kontinent, u zemlju u kojoj nisi nikad bio a koja je toliko drugačija od svega što si do tada vidio da želiš vidjeti, doznati i ovjekovječiti što je više moguće.
Neki ljudi koji te poznaju, žale te zbog toga, drugi ti pak zavide, no svi se slažu da je to “something completely different”.
I onda stigneš na odredište i shvatiš da ti se dani sastoje od toga da te ujutro posjednu u auto i odvezu te s krajnjeg ruba grada gdje stanuješ, u ured, gdje pak radiš svojih X sati, e da bi te onda opet posjeli u onaj isti auto i vratili te u tvoj stan. U međuvremenu pao je mrak a svi, od domaćina pa do posjetilaca sličnih tebi, kažu da po mraku nije uputno izlaziti van (a kuda bi i išao jer sjetiš se, stanuješ na samom rubu grada).
Što činiti u takvoj situaciji? Prilagodiš se, na relativno efikasan no moralno (etički?) upitan način.
Da se ostavim ovog teoretiziranja, stvar je u tome što nisam imao priliku ništa fotografirati te sam u očaju pribjegao metodi koja zaista nije baš naročito korektna i pomalo smrdi na ljudski safari.
Fotografiranje iz auta!
Na ulici ima svega i svačega, od stada krava koje piči po cesti, uredno se mimoilazeći s automobilima jer, drže se svoje trake (na moju žalost, paparazzi instinkt je tu zakazao tako da tu fotku nemam), divovskih pozdrava najomiljenijem političaru svijeta, preko ponekad urnebesnih natpisa na automobilima, pa do sveprisutnih prodavača svega i svačega koji su spremni trčati po cesti s tri trake između automobila ne bi li prodali nekakvu sitnicu.
I tako, kao posljedica frustriranošću dnevnim rasporedom, tu je nekoliko fotografija iz perspektive putnika s stražnjeg sjedala auta (klik na slikicu otvara novu stranicu. Ako to ne upali, kliknite na link “Accra”).
