Ne, ne u toj Bijeloj Kući.
Nije me bilo u Casablanci eto, već skoro dvije godine.
Ne mogu reći da mi je posebno falilo iako mi je grad OK, no posao – ne baš. Nisam veliki fan generaliziranja po nacionalnoj osnovi (te ovi su glupi, te ovi su ružni, te ovi nemaju smisla za humor,…) no moja se iskustva što se posla tiče poklapaju sa uvriježenim stereotipima za ovaj dio svijeta.
Jednostavno rečeno, kad govorimo o poslu, sve ono što (opet na temelju stereotipa) recimo švicarci jesu, ovdašnja raja nije. Ja sam među zadnjima čija će slika završiti u enciklopediji uz termin “vrijedan” no ovdašnja ekipa čak i mene može dovesti do ludila.
No vratimo se na pozitivne stvari. Klima je sjajna, cijene su negdje u rangu Zagreba (što je za lokalce koji imaju skoro upola manju prosječnu plaću od nas dosta nezgodno), kafića koliko hoćeš (vrrrrlo bitna stavka na mojim putovanjima), grad je moderan ali ako se malo zagrebe po površini ima dovoljno lokalnih specifičnosti u smislu načina života, arhitekture, hrane i sl. da bi čovjek osjetio da se ipak nalazi na drugom kontinentu i u vrlo razlićitoj kulturi što sve skupa čini puno zanimljivijim.
No, kako sam ovdje već proveo podosta vremena, više ili manje sam obišao što me je zanimalo tako da sam se ovaj vikend našao u nezgodnoj situaciji da:
– nemam toliko posla da moram raditi
– vrijeme je fenomenalno za naš pojam sredine 10. mjeseca (iako, sasvim neuobičajeno, slično je vrijeme i u Zagrebu)
– nemam nikakvu ideju šta bih radio
Obilazak
Kako ustaljeni ritam “kuća-pos’o” odnosno hotel-ured stvarno dojadi do vikenda a i kako rekoh, vrijeme je sjajno što kod mene proizvodi “moram izaći van” efekt, krenuo sam malo lunjati unaokolo s labavom idejom da svratim do nekakvog muzeja kojeg su spominjali na internetu (muzej Abderrahman Slaoui). Interesantno je da u ovako velikom gradu imaju izrazito malo muzeja (jedan od tih je i jedini
Židovski muzej u arapskim zemljama ali nekako nisam bio raspoložen za to). Zato imaju treću najveću džamiju na svijetu koja je navodno koštala skoro milijardu dolara te shopping centar kakvog nema u Hrvata (Morocco Mall) gdje se umjesto (ili uz) Deichmana i H&M-a nalaze i firme ala Prada, Cartier, Louis Vuitton i slični dućani za ne-tako-široke narodne mase.
Prije bilo kakavog obilaska, red je popiti jutarnju kavu i pročitati novine donešene iz Zagreba. Taj se obavezni dio dnevnog rasporeda obavio u obližnjem kafiću koji uz pristojnu kavu po pristojnoj cijeni pruža i neprekidan izvor zabave. Naime, vanjski su stolovi postavljeni na trotoar uz cestu koja je relativno mirna, Što znači da nema tri trake i ne križa se s još dvije iste takve, ali je cirkulacija automobila konstantna a šo je još važnije, osim kafića ima tu i nekih dućana tako da se gotovo stalno netko u ili isparkirava. I to je ta zabava koju sam spomenuo. Čini se da ovdje svatko ima bar tri auta u garaži a koliko god je Casablanca zapravo moderan grad sa širokim ulicama, parkirnih mjesta nikad nema dovoljno tako da još nisam vidio slučaj da je netko odustao od parkiranja zato što mu je bilo preusko. Nepisano pravilo temelji se na formuli:
If (parking plac >= dužina auta + debljina lista papira) Then Parkiraj
Nije bitno ako to parkiranje potraje pet minuta s nebrojenim naprijed-nazad manevrima, bitno je da je auto sparkiran. Tu je od presudne važnosti tzv. ljudski parking metar. Naime, iako na nekim mjestima postoje pravi parking metri, na drugima ih nema te je tu meštar koji utjeruje plaćanje a istovremeno radi i kao koordinator distribuciuje parkirnih mjesta te nešto kao hodajući i vičući parkirni senzor.
Kad već spominjem aute, nikad i nigdje nisa
m vidio toliko Range Rovera na jednom mjestu iako ni drugih luksuznih marki ne fali. Imaš dojam da svatko dobije po jednog besplatno kad recimo otvori račun u banci. Da stvar bude zanimljivija, uglavnom ih voze žene. Ne aludiram tu (nužno) na vozačke vještine nego si mislim da bih i sam jako razmislio da li bih želio voziti takvu mrcinu kroz gradsku gužvu.
S reguliranom razinom kofeina krenuo sam u šetnju. Kako je gore spomenuti muzej vrlo blizu ureda u koji ionako svaki dan tabanam zaputio sam se malo zaobilaznim putem em raznolikosti radi, em što se tako ponekad pronađe nešto zanimljivo.
Ništa od toga ovaj put.
“Katedrala”
Iako nisam našao ništa posebno zanimljivo, zaobilazak ipak nije bio potpuno beskoristan jer sam putem naišao na katedralu koju sam jednom vidio pod pauzom i mislio si kako bi trebalo svratiti – i onda zaboravio.
Službeno se zove Cathedrale Sacre-Coeur s tim da nikad službeno niti nije bila “katedrala” a od 1956-e bogami niti crkva, no za mene trubu, neka bude katedrala. Iako je građevina prilično grandiozna, vidi se već izvana da se baš ne održava. Nalazi se na velikom ograđenom placu s puno zelenila uključivši i palme, no ako se malo zaviri iza ugla, naiđe se na smeće, neuređeno zelenilo i slično. Kako je sama građevina, rekao bih, zapravo betonska konstrukcija, i na njoj se vidi zub vremena no s obzirom da joj je 80-ak godina, dobro se drži.
Vrata su bila otvorena pa je valjalo naviriti se. Ispostavilo se da je u tijeku nekakva izložba u sklopu umjetničkog bijenala, a kako je bila besplatna i nije škodilo skloniti se malo sa sunca, proveo sam unutra nekih sat vremena pregledavajući čuda moderne umjetnosti. Kako to već biva s modernom umjetnošću, ponekad se čovjek pita “tko tu koga” no bio je tu i eksponat koji mi je omogućio da bez fige u džepu ponosno mogu reći da mi se sviđa te da napokon razumijem što je umjetnik (zaboravio sam provjeriti no gotovo sam siguran da nije umjetnica) htio reći. Ostavit ću vam da sami otkrijete o kojem se eksponatu radi.
Tek kad sam krenuo izaći te kad me presreo striček koji je tamo sjedio i odgestikulirao jednu rundu, shvatio sam da se mogu istražiti i gornji dijelovi građevine – uz simboličnu naknadu od cca 15 kuna.
Prvi nivo vodi do, u svom posvemašnjem neznanju terminologije sakralne arhitekture, galerije gdje bih si ja zamislio da je nekoć stajao i pjevao crkveni zbor. Sada nema nikoga i ničega ali se pruža lijep pogled na cijelu unutrašnjost koja je, ako ne posebno prekrasna, dojmljiva u svojoj veličini i bjelini (cinik bi rekao sivilu).
Kako su stepenice vodile dalje zaputio sam se gore ne uživajući posebno u smradu nebrojenih slojeva golubljih, da prostite, govana jer se čini da je to njihova stalna rezidencija. Spiralne stepenice su uske s ogradom što je dobro utoliko što minimizira mogućnost da te, ako ti se pod nogom odvali komad stepenice, pouzdana gravitacije pošalje u vjerojatno još posraniji podrum par desetaka metara niže dok s druge strane čini izbjegavanje doticanja bilo čega (a podsjećam, uglavnom sve je zasrano) relativno delikatnim zadatkom.
Iduća stanica bio je krov. Po njemu se može uredno šetati te uživati u opet, ne spektakularnom ali dojmljivom, pogledu na grad. Ono što me je najviše fasciniralo činjenica je da je betonski krov solidno izglancan prirodnim elementima te ima neke zanimljive, prilično strme površine na čijim krajevima nema ničega osim slobodnog pada na beton/travu/palmu 10-15 metara niže a pritom nema niti rukohvata niti ograde pa čak niti upozorenja budalama da paze kuda i kako hodaju. U Europi a pogotovo Americi takvo što bilo bi opasano bodljikavom žicom pod budnim okom kamere i/ili dežurnog redara.
Nakon nekoliko ispucanih redova panorama koje ćete vidjeti dolje te jednog selfija (koji nećete jer, vjerujte mi, ne želite ga vidjeti) krenuo sam dalje po stepenicama da bih se napokon našao na vrhu odnosno tornju koji je opasan balkonom s kojeg pruža još bolji i dalekosežniji pogled na cijeli grad što pak inicira još jedan kompulzivni panorama session.
Muzej
Nauživši se pogleda i svježeg zraka, spustio sam se niz stepenice ne uživajući niti u pogledu niti u udisanju prašine od sasušenog golubljeg dreka te se zaputio do moje originalne destinacije svega koju minutu šetnje dalje.
Kako to često biva, usputna stanica se pokazala zanimljvijom od mjesta na koje sam se originalno zaputio. Muzejčić je bio zgodan, s kolekcijom filigranski detaljnih izložaka te mnoštvom reklamnih plakata iz prve polovice 20. stoljeća (od kojih je bar jedan groteskno neprikladan u sadašnjem kontekstu).
Iako sam imao labavu namjeru, sutradan se nisam odlučio iskoristiti blagodat bazena lociranog na krovu hotela pa sam dan proveo prema klasičnom rasporedu s redom ispijanja kave, redom šetnje do obale (gdje sam otkrio da su izgradili još jedan šoping centar i apartmane koji mora da koštaju malo bogatstvo) uz gackanje po pijesku, da bi se sve zaokružilo s ispijanjem još kave, nekakvom brzinskom klopom i povratkom u hotel.
