Kako je prošlo vec dosta vremena otkako sam zadnji put bio u Srbiji, pomislio sam: “Zašto ja ne bih sjeo u auto u nedjelju popodne i odvezao se nekih 650 km, da vidim što ima novoga tamo?”

Zapravo, bilo je to malo drugačije. Naime, firma me poslala na par dana jer je trebalo odraditi neki posao.

Do sada, najjužnije sto sam u Srbiji stigao bilo je nekih 70-ak km sjeverno od Niša gdje sam sad tako da je ovo svojevrstan rekord. Kad na prilazu Nišu vidite znakove za Solun, postane vam jasno koliko ste južno dospjeli (iako, da budemo iskreni, do tamo ima još nekih 450 km vožnje)

Vožnja je prošla prilično dobro jer srećom nije padala kiša i stigao bih za manje od 6 sati da nisam imao mali problemčic tik pred ulaskom u Srbiju – raspao mi se auspuh.

Pošto se sve dogadjalo u nedjelju popodne, problemčić je postao malo veći. Ideja da do Niša idem bez auta nikako mi se nije svidjela. To bi značilo ostaviti auto, nekako se dovući do Beograda, uloviti bus za Niš i stići tamo u tko zna koje doba noći. U povratku bih pak trebao opet busom do Zagreba, opet ostaviti auto tamo gdje je, sve se nadajući da ću stići kući u razumno vrijeme, jer u četvrtak ujutro Branka i ja imamo avion (karte koje se ne mogu refundirati, godišnji itd.)

Srećom, sve se to dogodilo 2 kilometra pred zadnjom benzinskom u Hrvatskoj tako da sam se dovukao do tamo i ne očekujući bog-zna-što, pitao tamo covjeka da li slučajno zna za kakvog mehaničara u blizini koji bi mogao pogledati auto. Na moje ogromno čuđenje, čovjek mobitelom nazove mehaničara, ovaj mu veli da dođem i ja se zaputim do Lipovca.

Nedjelja popodne, usred ničega. Samo jedno malo selo u blizini u kojem se eto, našao mehaničar voljan da mi pomogne umjesto da uživa u zasluženom odmoru.

Za manje od sat vremena auto je bio sređen i ja sam bio ponovo na putu.

O sreće, o veselja.