Jedna od stvari koja me je uvijek silno frustrirala bila je činjenica da postoji toliko dobre muzike za koju ja nemam pojma. Mozda si čuo kakvu stvar na radiju jednom, pa drugi put, pa treći put, onda četvrti put su i spomenuli tko je izvođač no zaboravio si ime pjesme, pa si išao u CD (ili LP) dućan pa kopao i eventualno našao izvođača, kupio ploču ili disk i – debelo se razočarao jer je tamo jedino vrijedno slušanja bila upravo ona pjesma koju si čuo na radiju.
Ili, scenario broj dva: s nekom sićom u džepu, odlučio si riskirati i kupiti disk/ploču za koji ti se čini da bi mogao biti dobar (da, neki od nas su i tako pokušavali proširiti glazbene horizonte). Ne znam koja je matematička vjerojatnost da to rezultira nečim dobrim, no u stvarnosti, ishod je očekivano bio poražavajuć. Uglavnom se radilo u najboljem slučaju o prosječnim albumima i izvođačima.
Iznimke koje su mi do danas ostale u pamćenju a koje su se dogodile prije vise od 20 godina: Tom Waits-Big Time i Nick Cave-Tender Prey.
Oboje kupljeno uglavnom na “nevidjeno” a rezultiralo tektonskim pomakom u mojim muzičkim interesima (na bolje ili na gore, o tom potom :-)).
“Fast-forward” do danas – internet. Resursi su praktički neograničeni, od tradicionalnih i “internet-only” radio stanica koje uživo strimaju program, preko servisa ala Last.Fm, pa do on-line dućana s preporukama baziranim na prethodnim upitima i kupovinama. S druge pak, ne tako legalne, strane, tu su torenti, web forumi itd.
Koristeći neke od tih metoda do sada sam naletio na gomilu muzike koju inače nikada ne bih našao u pred-internetska vremena. Ruku na srce, ta se muzika ni u kom slučaju ne moze nazvati komercijalnom i tu više nije stvar zemljopisne izoliranosti već, hm, specifičnosti glazbenog ukusa.
Jedan od tih slučajeva je i čovjek na čijem smo koncertu nedavno bili u Zagrebu- Scott H. Biram. Što se žanra tiče, ne znam koja bi se definicija tu mogla primjeniti no čitao sam o “alt-country”, “southern goth”, “psychobilly-punk” i cijelom nizu drugih egzotičnih izraza.
Ja bih to jednostavno opisao dobrom glazbom, sviranom iz gušta.
Čovjek je sam svoj band, ima živopisnu biografiju i izgleda onako kako si ja u glavi zamišljam definiciju rednecka (sa svim dobrim i lošim konotacijama).
‘Biram is the kind of guy you don’t laugh at all the way just in case he really is crazy. We all wanna be entertained, but nobody wants to get stabbed in the head with a screwdriver.“ Frank de Blase, Rochester City News
Koncert održan u Zagrebu dio je europske turneje, ako se to može tako nazvati. Naime, iako je to možda iznimka, na koncertu je bilo možda stotinjak ljudi od kojih čisto sumnjam da su svi kupili ionako smiješno jeftinu kartu od punih 45 kuna. Ako je to nekakav prosjek, ne mogu zamisliti kako se to može isplatiti ako se uzme u obzir da od SAD do Europe ipak nekako treba i doći, treba se nekako transportirati od države do države, tu i tamo nešto pojesti a valjda i prespavati na suhom i toplom mjestu. Materijali koji se prodaju na koncertu vjerojatno nisu od prevelikog interesa većini ljudi jer pretpostavljam da na te koncerte uglavnom dolaze ljudi koji eto, nemaju što pametnijeg za raditi dok je onaj dio populacije koja zaista voli tu glazbu i spremna je iskeširati neke dodatne novce (tu ponosno ubrajam i sebe jer sam kupio sve diskove koje su imali u ponudi), prilično malobrojan.
Uglavnom, koliko je otužno bilo vidjeti vrlo praznjikavi klub u kojem se koncert održao (KSET), toliko je bilo dobro vidjeti čovjeka koji usprkos svemu gore navedenom zdušno praši kao da se nalazi pred tisuću razularenih kauboja u nekom teksaškom roadhouseu (što mi se čini kao prirodno stanište za ovog lika).
Iako ga ne bih volio sresti negdje u mraku, uživam u onome sto radi.
Nešto vise fotki ovdje
Nešto više o dotičnom ovdje i ovdje
