Da, da. U neko doba za vrijeme boravka u New Yorku shvatio sam da u konzaltingu radim već … ta-daaa …15 godina. Prošla obljetnica se čini kao da je bila jučer a događala se na sasvim drugom kraju svijeta.
To me je podsjetilo na čovjeka kojeg sam upoznao negdje oko San Diega dok sam čekao na servisu da mi promijene ulje na autu. Mislim da je imao godina otprilike koliko ja imam sada ili možda malo više i imao je nekakav facijalni tik, ništa dramatično ali vrlo primjetno.
Kako mi započinjanje konverzacije i nije najjača strana, sjedili smo na klupici i zurili u prazno, provjeravali nokte i slično no u neko doba je pitao da li sam odavdje i tako se razgovor nastavio.
Jedna stvar koja mi se jako urezala u sjećanje je kako je pričao da je godinama radio u IT-u, dobro mu je išlo i zaradio je poprilično para no u neko je doba vidio da živi pod gadnim stresom te je dao otkaz i sada radi u bolničkoj administraciji za bitno manje novaca ali i s puno manje stresa.
I mislim si ja: “Hoću li i ja tako za 10-15 godina? Hoću li i ja zaraditi nekakvu fizičku manifestaciju psihološke traume uzrokovane rokovima, kašnjenjima i danonoćnim radom?”
E pa, bar za sad, mogu reći da se ne dam i, ako ne računate moje susjede koji me ili ne vide tjednima i mjesecima ili me pak stalno viđaju u svako doba dana pa vjerojatno misle da sam totalni čudak, mogu proći kao normalan čovjek.
Bar gledajući izvana.
