Bla Bla Bla

Iako ama baš niti jedan dio moje egzistencije ne daje niti trunke materijala po kojem bi se snimio film, čitajući ovu nakupinu riječi, zanimalo me je da li ju mogu razbiti u, uvjetno rečeno, filmsku strukturu.

Gledajte na to kao na jedan od onih rastegnutih europskih filmova o svakodnevnom  životu za koji se na kraju pitate: “A čemu sve to?”

 

– UVOD –

Odrastajući (i živeći) na američkim filmovima, tri su glavna straha koja su me uvijek mučila pri putovanju u Ameriku:
– da ću se naći na krivom mjestu u krivo vrijeme u društvu nekog manijaka toliko nafiksanog/našmrkanog/napušenog da bi mu se ideja da mi prereže grlo ili ispuca šaržer metaka u glavu činila kao baš dobra fora koju bi kasnije mogao prepričavati svojim kompićima u birtiji
– da ću nehotice napraviti nekakvu glupost koja će rezultirati tretmanom američkim sudsvom te konačnim zatvaranjem u neku ustanovu gdje ću u rekordnom vremenu postati kurva nekakvom frajeru, s vrlo lošim ukusom u muškarcima, po imenu Bubba
– da ću se razboliti i, ili krepati pred vratima bolnice jer neću moći platiti troškove, ili ući u bolnicu i pritom bankrotirati

Dok na prve dvije stvari bar koliko-toliko mogu preventivno djelovati, treća je potpuno van moje kontrole. Kako je od mene veći paničar samo Branka, ona se pobrinula da ne sjednem na avion za Ameriku bez dodatne police zdravstvenog putnog osiguranja. S obzirom da se već 15-ak godina vucaram po raznoraznim dijelovima svijeta a da sam pritom, usprkos sve samo ne zdravom životnom stilu, uspio se ne ozbiljno razboljeti, iako mi se donekle činilo kao pomalo pretjerana mjera no imajući u vidu strah broj 3 iz gornje liste, ne i potpuno nerazumna.

– ZAPLET –

U utorak, svega nekoliko dana po dolasku u Chicago, zabolio me zub. Nije to bila totalno neizdrživa bol, no sasvim dovoljna da mi omete koncentraciju na poslu, malo oteža spavanje i potpuno onemogući žvakanje na toj strani usta. Znalo bi mi se to i prije dogoditi (iako začuđujuće rijetko s obzirom na katastrofalnu kvalitetu zuba koju sam osvojio na genetskoj lutriji) tako da sam računao da će se cijela stvar smiriti tijekom dana. Ili sljedećeg. Ili onog iza.

No, došao je petak a stvar se nije smirivala pa sam se već ozbiljno zabrinuo jer je postojala vjerojatnost da stvar bukne do neizdržljivosti baš usred vikenda i šta onda? Završit ću na nekakvoj ambulanti hitne gdje me sigurno neće dočekati nekakva seksi zubarica iz holivudskih filmova nego nekakav premoreni mesar koji će napraviti tko zna što.

– RADNJA –

S tim na umu, zagrabio sam u gore spomenuto osiguranje no na svoje razočaranje ispalo je da što se zubara tiče, pokriveni su troškovi samo do 75 Eura. Googlajući malo, ispada da bilo kakva posjeta zubaru u Americi ne košta manje od 300-ak dolara, s tim da iole ozbiljnija intervencija (ala upale, liječenje korijena – što su s obzirom na simptome sve bile realne mogućnosti), vrlo lako uđe u zonu četveroznamenkastih iznosa. No, s obzirom na okolnosti, nisam baš imao previše izbora.

U hotelu sam se raspitao da vidim imaju li možda kakvu preporuku za zubara no ljubazni ljudi na recepciji su mi odgovorili da hotel kao takav zubara nema (nisam ni očekivao) a da oni sami nisu iz Chicaga tako da mi ne mogu dati neku preporuku iz vlastitog iskustva. Usput rečeno, stiče se dojam da u Americi nitko nije “od tamo” gdje se trenutno nalaze. Pritom ne mislim samo na ljude u, recimo to tako, uslužnim zanimanjima kao što je rad u hotelu, gdje to toliko i ne iznenađuje, već recimo i u financijama gdje po prirodi mog posla surađujem sa podosta ljudi. Pravi “domoroci” se valjda kriju na nekim tajnim lokacijama.

No, natrag na moj problem. Najbolje što su mi mogli ponuditi u hotelu bio je hotelski liječnik no to mi u tom trenu baš nije bilo od neke pomoći iako sam se bavio mišlju da mi možda prepišu kakav antibiotik koji bi možda satro vjerojatnu upalu.

Dakle, mogao sam se kockati i nadati da će se sve smiriti (ili se bar ne razbuktati) preko vikenda ili nešto poduzeti. Suprotno mom urođenom instinktu, ipak sam se odlučio za ovo drugo i počeo guglati zubare u centru grada, tj. u blizini ureda. Zahvaljujući valjda isplativosti posla, nije trebalo puno vremena da nađem čitav niz opcija te sam naprednom metodom eliminacije zasnovanoj na čitavom nizu složenih algoritama, u stručnim krugovima znanom kao “eci-peci-pec”, odabrao par zubara i poslao mailove objašnjavajući o čemu je riječ. Nekoliko sati kasnije, jedan od tih se javio (drugi nikad nisu) i naručio me za rano poslijepodne toga dana.

Ordinacija je bila uistinu blizu, niti deset minuta laganog hoda, što je bilo dobro. Ono što nije bilo dobro je to što je to značilo da se nalazi u mrtvom centru grada, točnije rečeno, na Michigan Avenue, što je za neupućene glavna komercijalna arterija grada u kojoj se redom nalaze dućani najvećih svjetskih brandova, banke, konzultantske firme i slično. Već sama ta činjenica bila je dovoljna da u mojoj glavi smanji moj bankovni saldo za nezanemarivu svotu no uzmaka više nije bilo. Mogao sam naravno tražiti zubare negdje po periferiji no to je bilo nepraktično jednostavno zato što je ured klijenta u centru tako da gubljenje silnih sati za odlazak k zubaru baš i ne bi bilo naročito profesionalno.

Ušavši u zgradu/neboder u kojoj je ordinacija, pitao sam vratara kojim putem da krenem u potrazi za tim i tim suiteom jer bilo dosta putokaza, hodnika i liftova a ja sam bio već opasno blizu kašnjenja. On me je ljubazno uputio do nekog lifta kojim ću, kaže on, ići do 30-og kata na kojem ću promijeniti lift i njime otići do 33-eg kata. Naime, glavnina nebodera ima 30 katova a samo dio građevine mislim da ide do 35-og. Jasno da je mali računovođa u mojoj glavi, znate, onaj mali ćelavi čovječuljak s brižljivo njegovanim brčićima i okruglim naočalama u bijeloj košulji, crnom prsluku i s crnim navlakama na podlakticama rukava, pri prolaska svakog kata u liftu uredno skidao određenu svotu s mog bankovnog računa tako da kad sam stigao na odredište, bar fiktivno, bio sam više ili manje u osobnom bankrotu a da još nisam ni sjeo u zubarski stolac.

– RASPLET –

Ordinacija je sve ono što ste vidjeli u američkim filmovima  zajedno s izuzetno ljubaznom recepcionerkom i vremešnim ali autoritativnim zubarrom u punoj liječničkoj munduri. ÄŚovjek je uredno poslušao moju broken-english priču o bolovima, pogledao malo zub i ništa posebno ne vidjevši, zamolio sestru da ga poslika. To smo odmah obavili te je par minuta kasnije opet došao i konstatirao da se na slici ne vidi ništa što bi ukazivalo na nešto zbog čega bi zub trebalo otvarati. Samo je konstatirao da zub malo “viri”, tj. da je malo veći od susjednih te da bi ga on malo pobrusio, tek toliko da ne lupam njime pri zagrizu.

Nakon što je to i obavio, bili smo zapravo gotovi te sam se vratio do recepcije gdje sam s njim i sestrom još malo razgovarao i neskiveno divio pogledu koji imaju iz ordinacije. Naime, s 33-eg kata pucao im je pogled na rijeku i cijeli centar grada, uključivši i neboder u kojem sam radio te Trump Tower. Zaista impresivno. Što se pak zuba tiče, rekao je da će mi prepisati antibiotik te da vjeruje da će se upala smiriti a time prestati i bol.

Kako pitanje računa nikako nije dolazilo na red, moj je fiktivni računovođa postajao sve nervozniji pa sam plaho pitao koliko sam dužan (mislim si, ako se tako to radi s vodoinstalaterima u Zagrebu, valjda pali i kod američkih zubara). A on, bacivši i mene i mog čovječuljka s brčićima u momentalnu nesvjesticu, samo odmahne rukom i veli “Ništa”. Dakle – ostao sam bez teksta i pritom vjerojatno izgledao retardiranije no obično. Ono, raskolačene oči, otvorena usta i sve to. “Ali”, rekoh, “kako ništa? Pa primili ste me “ho-ruk”, pogledali cijelu stvar, napravili neki posao, slikali zub…”. Veli on da nije to ništa posebno i da nema potrebe za plaćanjem. Nisam mogao odoljeti a da ne mu ne kažem da je to suprotno mišljenju uvriježenom diljem svijeta da je posjeta američkim privatnim zubarima sve samo ne jeftin, a da ne kažem, besplatan sport. “E”, veli on, “onda smo danas napravili nešto da pobijemo tu lošu reputaciju” ili nešto u tom smislu.

Nakon što sam se još jednom (ili nekoliko puta, stvarno se ne sjećam) zahvalio, isteturao sam iz ordinacije i vratio se na posao dok je moj imaginarni računovođa vraćajući unaprijed otpisane novce, sasvim nekarakteristično za njega, s lica brisao suze radosnice.

Kako sam klijentici rekao kuda idem i zašto me neće biti sat-dva, čim sam došao u ured, pitala me kako je bilo pa sam joj ispričao da je sve bilo OK no da me zaprepastilo da mi čovjek ništa nije htio naplatiti. Na to je ona poprimila jednako šokirano/retardirani izraz lica kakav sam ja demonstrirao niti pola sata ranije, rekavši da za to još nije čula u svom ne tako kratkom životu te da sam zaista naletio na nešto sasvim netipično u Americi.

– KRAJ –

To mi se popodne činilo da me zub manje boli no nisam bio siguran da li je to samo autosugestija ili “za istač” pa sam navečer skočio do obližnje apoteke, odnosno supermarketa s apotekom, da podignem taj antibiotik, zlu ne trebalo.

Interesantno je da se tamo lijekovi moraju “pripremiti” – što god to značilo, tako da mi je žena rekla da se vratim za desetak minuta. Šećući po dućanu mislio sam si da će mi sigurno naplatiti kakvih desetak dolara za to izdavanje lijeka tako da sam, kad sam se vratio na šalter i ona mi rekla “9…”, na trenutak bio ponosan kako sam to dobro procijenio. Taj je trenutak trajao točno onoliko koliko je njoj trebalo da izgovori “…6 dolara i 49 centa”. Tu je sav ponos nestao, zaiskrila je jedna mala suza na mom opet retardirano-izgledajućem licu a ruka je nevoljko pružila kreditnu karticu.

No sve u svemu, ruku na srce, dobro sam prošao. Negdje dobiješ, negdje izgubiš a ako je saldo pozitivan (zapravo, relativno pozitivan), sve je OK.

Antibiotik nikad nisam konzumirao jer je zubobolja prestala i oteklina splasnula no još uvijek imam tu neotvorenu bočicu, zlu ne trebalo.

– EPILOG (Par tjedana kasnije) –

Pogled u budućnost (koja se zapravo već dogodila jer vjerojatno znate, ovo nije direktni prijenos) pokazuje da me je, kada mi se dogodila potpuno ista stvar po povratku iz Amerike, antibiotik koštao oko 6 dolara.

Samo kažem.

Radeći posao koji uključuje podosta izbivanja od kuće (u hrvatskom ne postoji riječ za “understatement”), neminovno je da vam se tu i tamo poklopi da ste na putu kada to baš i ne bi htjeli biti. Na primjer, moj 30-i rođendan (dakle, negdje u vrijeme izumiranja dinosaura) pao je baš u subotu za vikend koji sam proveo radeći u klijentovom uredu nekih 40-ak sati non-stop. Sjećam se da sam sjedio sam u uredu tu subotu navečer i, čekajući da se izvrti nekakva stvar na kompjuteru, mislio si da je to prilično deprimantan način obilježavanja rođendana.

Spominjem to jer se eto, i prilikom ovog puta u Ameriku zalomilo da me rođendan kači niti tjedan dana po dolasku. Realno gledajući, već dugi niz godina proslava rođendana nije neka velika stvar (a pretpostavljam da kako će godine odmicati, bit će sve manja i manja), no usprkos tomu, ideja taj dan provedeš potpuno sam nije nešto čemu se čovjek može naročito veseliti.

Usput, ne bi li slavlje rođendana kako se broj svjećica na torti povećava trebalo biti sve veselije i razuzdanije (u “još sam tu” stilu) umjesto obrnuto? S druge strane, zamišljajući vremešne bake i dede koje razdrljenih košulja, razmazane šminke i podrapanih čarapa odvozi hitna jer im se pelinkovac tuče s lijekovima za srce, uviđam da su stvari zapravo sasvim OK takve kakve jesu.

Imajući u vidu da mi rođendan kao rođendan nije najvažnija stvar na svijetu, nisam imao namjeru improvizirati nikakvu nazovi-proslavu, čak niti pristojnu večeru. No, kako je stvar padala u ponedjeljak a računajući vremensku razliku, negdje tijekom nedjeljnog tabananja po gradu palo mi je na pamet da bih se mogao častiti barem lijepim pogledom negdje oko 6 popodne. Naime, ipak tu govorimo o američkom gradu a čega u američkim gradovima ima ako ne nebodera.

Da stvar bude zanimljivija, u Chicagu su dva najviša nebodera u Americi te čak 4 od 10 najviših u Americi (New York ih ima 3). Od ta dva najviša, prvi je Sears Tower (koji se danas zove Willis Tower) te već spomenuti Trump Tower pored kojeg sam svaki dan išao na posao. No, čudak kakav već jesam, iz i meni nepoznatog razloga odlučio sam se utažiti svoju žeđ za visinama na John Hancock Center neboderu. Dotični je nekih 40-ak metara niži od Empire State Buildinga i čak 100 metara niži od Sears/Willis Towera. Moram priznati da sam se i sam kasnije pitao zašto sam odabrao Hancocka i ne našavši racionalno objašnjenje pripisao to impulzivnoj odluci donešenoj, doslovno, u hodu.

Dakle, imajući lokaciju riješenu računao sam da bi bilo idealno biti gore negdje oko 17:30 i to iz dva razloga. Prvo, u to je doba otprilike padao mrak što je obećavalo spektakularne fotografije Chicaga u sumrak a drugo, zbog vremenske razlike lokalnih 18 je bila ponoć u Hrvatskoj, tj. početak mog rođendanskog dana u domovini.

Da bi sve bilo u “mom” stilu, odlučio sam čak i za svoj rođendanski poklon biti škrt kao Bračan židovskih korjena na radu u Škotskoj, te ne otići na observation deck ili kako se to već zove na hrvatskom, nego kat niže gdje se nalazi bar za koji se ne plaća upad od 20 dolara.

Tapšući se po leđima zadovoljan što ne samo da sam smislio prigodan način proslave rođendana već ću pritom i uštediti neke novce, nacrtao sam se tamo u planirano vrijeme guštajući kako se taman polako spušta sumrak a kad ono . . . ispada da nisam bio jedini škrtac u ovom gradu već naprotiv, ima ih toliko da se po ulasku u bar (ako se tako može nazvati enorman prostor koji zauzima valjda čitav jedan kat) mora čekati u redu dok se ne oslobodi kakvo mjesto te vas neki, ovaj put puno konvencionalniji, gospodin ne odvede tamo.

Malo je stvari za koje i inače imam manje strpljenja od stajanja u redu no ovdje je, da stvar bude gora, vrijeme bilo ključna stvar jer je svaka minuta stajanja u tom pregrijanom hodniku signalizirala manje raspoloživog svjetla za fotografiranje. Idućih pola sata sam proveo u naizmjeničnom “ovo nema smisla, idem ja” i “pa kad sam već ovdje onda se moram malo strpiti”, prošaranom silnom nervozom. Problem je bio što sam u tom redu vjerojatno ja bio jedini jadnik koji nije imao društvo tako da je potrajalo dok su smjestili grupice od po dvoje, troje i više ljudi ispred mene dok bi se za mene jednog jedinog sigurno brzo našlo kakvo mjesto.

Jednom kad sam napokon došao na red tako je i bilo te su me odmah smjestili baš za bar s tim da mi je pogled na Chicago bio – iza leđa. Naime, dva metra iza mene bila je staklena stijena uz koju je razvučen šank s kojeg puca pogled na cijeli grad. Kako sam od čekanja na mjesto već dobio lagani čir na želucu, biti ovako blizu a zapravo ne imati nikakav pogled totalno me izludilo no na sreću ukazao se jedan slobodan stolac za tim šankom te sam se, čim je stigla naručena piva, nabrzinu preselio.

A onda, uživancija. Istina, kako se cijela priča otegnula, promašio sam najveći dio zalaska sunca no kako je srećom dan bio potpuno vedar bilo je još nekih natruha sunca pa sam uspio uhvatiti još koju minutu za sumanuto fotografiranje. No sumrak ili ne, pogled je bio apsolutno spektakularan. Prije podosta godina Branka i ja smo bili na Empire State Building-u no ovdje je puno bolji doživljaj jer doslovno sjediš na rubu ponora od kojeg te dijeli samo komad stakla.

Kada je napokon pao mrak i kad sam odlučio da više nema varijante fotografije i videa koju nisam odradio, napokon sam se mogao opustiti, čestitati si rođendan i popiti sada već toplu pivu.

Usput rečeno, istražujući kasnije ispostavilo se da je John Hancock Center sagrađen u godini mog rođenja tako da je odluka o lokaciji na kraju ispala više no prigodna.

Slučajnost? Vjerojatno.

Šesto čulo? Tko zna?

Uglavnom, trebalo mi je nekoliko dana da mi se priviknem na novi bioritam a time i da uđem u svoj standardni ciklus prekasnog lijeganja i teške patnje pri ustajanju.

Još jedna stvar koja je garantirala da će mi dramatično rasturiti bilo što što bi se moglo nazvati rutinom bila je činjenica da je hotel u kojem sam odsjeo, ponosno 100% nepušački. No, kako je čovjek prilagodljiva životinja i to se nekako preživljava. Istina, ne pomaže što je vani uglavnom relativno hladno i apsolutno vjetrovito što sve zajedno baš ne tvori idealne uvjete za pušenje na ulici. Kombinacija hladnoće i vjetra je išla dotle da sam morao kupiti kremu za ruke (kako metroseksualno to zvuči) jer mi je koža na rukama pucala na sve strane što je rezultiralo s puno malih krastica a što pak rezultiralo time da sam djelovao malo, u nedostatku bolje riječi, gubavo.

No tužna je činjenica bila da od pušenja u zatvorenom prostoru, od 2008, u Chicagu nema ništa.

Posao kao posao nije bio ništa posebno, čak bi se i moglo postaviti pitanje smislenosti cijelog putovanja no to je već neka druga priča. Zgodno je bilo to što mi je od hotela do posla trebalo otprilike 5 minuta laganog hoda a onda bih došao do ogromnog nebodera u kojem je ured, okrenuo se a preko ceste vidio još ogromniji neboder – Trump Tower. Na moje razočaranje, nije se dogodila situacija iz holivudskih filmova gdje sirotanović iz neke daleke male zemlje slučajno naleti na vrlo bogatog gospodina s neobičnom frizurom (zlobnici bi rekli perikom), oni se sprijatelje a bogati gospodin kaže “You are hired” i naš sirotanović odjednom sjedi u corner officeu na 105-om katu s pogledom koji doseže tri susjedne savezne države i s nogama na stolu po cijele dane zbraja svoju šesterocifrenu plaću.

Umjesto toga sam svaki dan išao u ured gdje je sjedilo daleko više ljudi nego što to, prilično sam siguran, sigurnosne odredbe dozvoljavaju a od svih tih ljudi jedino ja nisam non-stop pričao po cijele dane.

Prvih par dana je zapravo bilo fora jer kako je tu bio i kolega iz Luksemburga, imao sam rijetku priliku da imam nekakvo društvo odnosno nekog s kim se može otići na večeru ili popiti kava. Još ako se potrefi da je to društvo netko s kim se može normalno komunicirati a ne netko s kim je svaka izgovorena rečenica mučna kurtoazija, još bolje. To je značilo da bar privremeno mogu izbjeći otužnu rutinu jedenja u fast-foodu što obično prakticiram jer to iziskuje najmanje vremena pa se time i prilično deprimantan proces jedenja u samoći svodi na minimum.

Dodatni benefit hotela u kojem smo odsjeli je to što se nalazi usred gomile restorana, kafića klubova i svih tih divota tako da smo osim u klopi mogli uživati recimo i u muzici.

Kolegi se išlo u nekakav jazz klub koji je, ispostavilo se, točno preko puta hotela. Iskreno, meni se to činilo kao vrlo konfekcijska varijanta jazz kluba (kaže čovjek koji je u životu bio u točno jednom i to u Zagrebu i to prije valjda 20 godina). Upad se plaća $10 a piva, na moje traženje domaća, je skupa no ne i loša, bar za moja pivi nevična nepca. Tu je naravno i kućni bend koji nam je osiguravao zvučnu kulisu i to je nekih sat vremena bilo to.

Ranije tog dana lutajući po okolnim ulicama vidio sam nekakav znak “Blue Chicago” pa smo odlučili pogledati i to. Čast jazzu ali ako me netko pita za glazbenu asocijaciju vezanu uz Chicago, to će uvijek biti blues a ne jazz iako opet, o svemu tome znam točno ništa.

Ulaz u dotični klub opet je $10 no ovaj put se ulazi u nešto što već djeluje puno vjerodostojnije. Naime, gužva je, lokal je zapravo rupčaga, svira blues band a nakon što platite upad, pred vama se stvori čovjek koji svojom pojavom svija prostor (ili u realističnijoj varijanti, razbacuje ljude unaokolo) jer inače zaista ne znam kako se tamo kreće. Naime, kako je lokal zaista skučen, a ljudi je puno, on sa svojom staturom Gupčeve lipe (gdje, sjetit ćete se, glavna je fora biti vidjeti koliko ljudi se unaokolo mora primiti za ruke da bi se obuhvatilo cijelo drvo – u slučaju ovog dragog gospodina brojka bi bila 2 ili 3, ali samo oko pasa) tu glumi razvodnika i vodi vas do vašeg mjesta. Da bih vam eventualno dodatno dočarao čovjeka morate biti ljubitelj gledanja televizije, specifično serije Wire jer kad sam ga vidio prva mi je asocijacija bila “Proposition Joe”. Uglavnom, čovjek ne priča nego te mrko pogleda, pozove te prstom da ga slijediš i gegajući svojih 150-ak kila krene krčiti (pritom stvarno mislim “krčiti”) put do šanka.

Tu smo ostali nešto duže nego na prethodnom mjestu jer je jednostavno bilo zabavnije. Bend koji je svirao bio je dobar za moj neistančan ukus no nisam se mogao oteti dojmu da je to dio turističke ponude. No onda je na stage izašla njihova gošća čije ime nisam čuo no riječ je gospođi poodmakle dobi i vjerojatno ne baš najboljeg zdravlja a koja izgleda kao da je baš došla sa žešćeg sparinga sa Cro Copom. No kad je zapjevala to je bila ludnica. Em ima sjajan glas em uz taj naramak godine ima i određenu zalihu kila no to ju nimalo ne sprečava da se na sceni ponaša kao da joj je 25. Što bi Gile iz Orgazma rekao “…sve se oko tebe ispravlja i savija” (više ovdje i ovdje).

To je sve bila proslava završetka radnog tjedna a bio je tu i dio subote koji smo proveli tabanajući po gradu, usput se i dobro smrznuvši, pogotovo prilikom fotografiranja na Lake Michigan gdje je bilo posebno vjetrovito pa je u jednom momentu postojala realna opasnost da mi, ukoliko slučajno kojim smrznutim prstom kvrcnem po nečem tvrdom, novi nadimak bude “Sinisa-four/three/…/no -fingers”.

I tako, bilo je zabavno imati društvo, svakako neuobičajeno za moja poslovna putovanja, no nakon par dana kolega se spakirao i zaputio doma a ja sam ostao sam u vjetrovitom Chicagu.

Sasvim sam.

Tako tužno.

Zezam se naravno jer predamnom je bio ostatak vikenda i ono što je ponajbolje u ovom poslu (osim opscenih količina novaca i lakih žena koje se pale na konzultante :-)) – istraživanje novog grada.

Eto.

Otprilike godinu i pol nakon što sam pročitao šefičin mail u lobiju hotela u Beogradu, gdje me pita šta mislim o tome da radim na projektima u Americi, nađoh se ja na projektu u Americi (usput, moj je odgovor na spomenuti mail bio da ona dobro zna kakva sam ja kurva kad je Amerika u pitanju tako da je sve jasno).

Moram priznati da se to sve toliko oteglo da nisam baš ni ozbiljno računao na to da bi se stvar ipak mogla realizirati. Bilo je tu mnoštvo lažnih uzbuna, prekršenih obećanja, izjalovljenih planova itd. no na kraju je od svega toga ipak nešto ispalo.

Dakle, našao sam se u, što bi Johhny rekao, “Ilinoji”, odnosno u ÄŚikagu. Plan je ostati ovdje nešto više od dva tjedna, odraditi nekakav posao a onda se translatirati malo bliže kući, u New York (Chicago još nekako mogu pisati kao ÄŚikago ali NY ne mogu kao Nju Jork pa ubi me) an dodatna tri tjedna. Sve u svemu, to je najduži jednokratni dobrovoljni boravak van Hrvatske (ne tako davno proboravio sam u Maroku oko 5 tjedana ali samo zato što sam 3 puta pomicao povratak).

Kako bez muke nema nauke, tako sam se i ja namaltretirao putujući do US. Let iz Zagreba za Frankfurt je bio u 7 ujutro što je značilo skočiti na noge lagane oko 4 ujutro a oni koji me poznaju znaju da je to za mene puno bliže vremenu lijeganja u krevet nego ustajanju iz istog, tako da sam sve u svemu uhvatio malo pa ništa sna. Tješio sam se da će mi zbog toga biti lakše spavati u avionu (što će se kasnije pokazati kao teška zabluda).

Presjedanje u Frankfurtu je trajalo ugodnih 2 sata što je lijepa promjena nakon što sam se već navikao na 4, 5 ili 6-satne pauze prilikom letenja iz/u Maroko/Alžir.

Na chek-inu u Zagrebu su me pitali da li hoću sjedalo do prozora ili do prolaza pa sam sav ushićen činjenicom da neću sjediti u sredini, odabrao prozor tako da me nitko ne diže i ne budi kad im se pripiša.

Taj je ushit trajao dok nisam ušao u avion u Frankfurtu i shvatio da se radi o okrutnoj no, nadam se, nehotičnoj šali činovnika Croatia Airlinesa koji je očito zaboravio spomenuti da se njegovo pitanje odnosi samo na let DO Frankfurta te mi je uvalio, a koje drugo nego srednje sjedalo u avionu na letu za US

Cijela me je ta priča prilično ispizdila a k tome mi je bilo tijesno i pretoplo tako da, što je za mene krajnje neobično, skoro uopće nisam spavao, što je pak samo povećalo razinu agonije.

Nekih devet sati kasnije, našao sam se napokon u Čikagu gdje sam se pak zbog toga što nitko nije spomenuo da trebam popuniti ne jedan (što jesam) nego dva (što nisam) formulara, dobrano preznojio dok sam ispred imigracijskog šaltera žonglirao sa ruksakom, jaknom, olovkom i formularom cijelo vrijeme očajnički pokušavajući ne biti pravi ja, tj. čangrizav i bezobrazan, jednom riječju, tip krajnje nepodoban za ulazak u US.

Kad se sve zbroji, na američko tlo sam kročio s monumentalnom glavoboljom koju sam odmah krenuo presjeći tabletom i dozom svježeg zraka. Mali je problemčić pritom bilo to što je “svježeg zraka” bilo malo i previše s obzirom, a to sam doznao kasnije, da smo sletili usred oluje Rocky koja se manifestirala snijegom i, navodno čak i za čikaške prilike, prejakim vjetrom. Vozeći se u taksiju bilo je zanimljivo gledati kako vani snijeg ne pada već nekako horizontalno lebdi.

Do hotela smo došli brže nego što sam s obzirom na vremenske prilike očekivao. Kako je zapravo bilo prilično rano, oko 3 sata popodne, nije bilo šanse da ne izađem van ma kako odvratno vrijeme bilo. A bilo je fakat odvratno. U gradu se taj silni snijeg zapravo momentalno pretvarao u gomilu bljuzge koja je baš na pješačkim prijelazima dosezala dobrih desetak centimetara te su moje tenisice šaptom pale otprilike na drugom semaforu pa sam od tada pa na dalje mogao hodati i bos – noge bi mi bile jednako mokre.

Da ne ispadne da sam nepripremljen besciljno lutao, imao sam na pameti egzaktni cilj: BestBuy gdje sam trebao kupiti adapter za struju (6 USD dok na frankfurtskom aerodromu besramno traže 15 EUR) a kad sam već bio tamo u ime pretrpljene tlake na putu, častio samo se novim Kindleom (readerom, ne tabletom). Obavivši taj dio posla, pojevši McDonalds i popivši kavu u Starbucksu, zaključio sam da sam time zadovoljio minimum doživljaja americane te da mogu odšljapkati natrag u hotel.

Tu je večer iz New Yorka trebao stići i kolega, Maltežan s boravkom u Luksemburgu, (uvijek mi je fora s kojim sve kombinacijama ljudi radim) a očajnički sam htio s njim popričati s obzirom da je on imao puno više informacija o cijelom projektu od mene (toliko o pripremljenosti). No, zahvaljujući njegovom kašnjenju i mom umoru koji me totalno sravnio s krevetom, od toga svega nije bilo ništa.

Inače zaniljivo je da smo Branka i ja do sada bili dva puta u US i nikad nisam kužio koncept jet laga. Naime, čim bismo stigli ubacili bi u sedmu brzinu i počeli laufati tako da smo bili toliko izmoreni da nismo ni kužili da li je to od jet laga ili od 15-satne vožnje toga dana. No zato sam ovaj put iskusio sve nijanse posljedica promjene vremenske zone.

Zapravo je cijeli doživljaj fora (bar kad se leti na zapad) jer djeluje kontra svega onoga kako ja inače funkcioniram: navečer nisam mogao držati oči otvorene iza 10 sati a ujutro sam se spontano budio u 5-6, debelo prije no što bi zazvonio sat. Stalno sam si mislio: “Aha, tako znači Branka stalno funkcionira”.

I tako ja stigoh u Čikago. A sutradan je trebalo i ići raditi.

Obićno kada sam sam na poslovnom putu, nastojim svesti ritual jedenja “vani” na minimum (fast food, grickalice), no kako sada imam društvo kolege iz firme, logično je (i daleko ugodnije) otići u restoran i jesti neku dobru klopu.

Ovom prilikom je to zvučalo kao početak vica;

“Ušli Hrvat i Madagaskaranac u libanonski restoran u Casablanci…”