Bla Bla Bla

Iako smo moj cimer i ja imali neke planove za vikend, to je propalo  pošto se vozač koji nas je trebao otpeljati u centar i vratiti nas nazad iz nekog razloga nije pojavio. Teoretski smo se mogli nekako dokopati taksija no iskreno, nije nam se baš dalo s tim gnjaviti (vjerojatno zato što znamo da ćemo tu provesti podosta vremena pa je generalno raspoloženje “ima dana”).

I tako, umjesto odlaska na plažu ili lunjanja po gradu, uglavnom smo dan proveli izležavajući se, surfajući po netu, čitajući knjigu (ja), kupajući se u bazenu (cimer), gledajući telku i, šok, pomalo radeći kao priprema za predstojeći radni tjedan.

Da ne bi ispali totalne ljenčine, ipak smo izašli malo van. Naime, zaliha flaširane vode nam se prilično smanjila (usput budi rečeno, voda iz vodovoda nije baš za piće ukoliko se ne želi zaraditi tifus ili koleru) tako da nismo ni imali izbora. Sretna je okolnost što je nekih 5 minuta hoda od našeg naselja najveći (i vjerojatno najskuplji) šoping centar.

Za friške pridošlice u Afriku, zanimljivo je kad primjetiš da smo jedini bijelci nadaleko i naširoko. Nitko nas nije ni krivo pogledao no ipak, zanimljiv osjećaj.

Šoping centar je kao i svaki drugi. No bar smo klopali jako dobru rižu s prženim povrćem i fenomenalnim jako začinjenim krumpirima.

Kad smo se vratili natrag vidio sam da je u tijeku polo utakmica a kako s terase imamo izvrstan pogled, upogonio sam “velikog” Canona (40d) i čestitao samom sebi što sam ga, zajedno s teleobjektivom, vukao čak do Gane. ÄŚestitke su potrajale samo dok nisam shvatio da mi je, čini se, krepao okidač. TO ME NIJE UČINILO JAKO SRETNIM! Ipak, nisam potpuno uskraćen s obzirom da sam dofurao i malog idiota.

Pošto se lista zemalja koje sam posjetio ponešto proširila otkad sam zadnji puta brojao, činilo mi se kao dobra ideja staviti frišku kartu svijeta. To je još uvijek nešto ispod 14% od ukupnog broja zemalja tako da imam još puno toga za posjetiti.

E da, obratite pažnju na ne-baš-diskretnu naznaku gdje se trenutno nalazim.

Da, da, ova mala flekica posred Afrike prikazuje gdje sam sad i gdje ću biti iduća tri tjedna. Pa onda još tri tjedna. I onda opet tri tjedna. To je nekakav čudan aranžman koji sam isposlovao no bar ću između svake te posjete provesti tjedan-dva kod kuće.

Bilo kako bilo, probat ću ovo updatirati što je češće moguće pa navratite da vidite što ima novog ovih dana u skoro-pa-ekvatorijalnoj Africi

Jutros me probudila gadna glavobolja. Događa se to ponekad i nije nimalo ugodno, naročito kad trebaš cijeli dan raditi kod klijenta i onda voziti 3 sata doma.

Kako je bilo zaista jako rano (nedugo nakon svitanja), bilo je krasno svjetlo pa sam si mislio kako bih mogao iskoristiti Gorillapod i CHDK firmware na idiotu koji sam imao sa sobom, da raspalim 400-ak fotki u intervalima od 10 sekundi.

Rezultat je ovaj time lapse video.

Danas smo odlučili prepustiti se “organiziranoj” turističkoj ponudi Dublina. Osobno sam oduvijek bio protiv tih turističkih tura no kako se izlazak iz Dublina u okolicu činila kao dobra ideja a organizirati to u vlastitom aranžmanu zahtjevalo bi opet dosta surfanja po internetu u hotelskom lobiju, i iskreno – nije mi se dalo.
Tako smo, nako jutarnje kave, šetnje po gradu i usputnim dućanima, zasjeli u autobus i krenuli na tzv. “Coast and Castle” turu. Ta nas je avantura kostala nemalih 25 EUR po osobi no, bila je to cijena za komociju.
Vozač na putu ujedno služi i kao vodič pa je tako putem pričao neke zanimljive detalje no uglavnom je valjao fore koje nisu bile loše ali siguran sam da ih može izrecitirati i u snu. Zapravo je on ispao highlight cijele ture. Naime, nakon 45-minutne vožnje našli smo se pred dvorcem Malahide koji je započet prije X stoljeća i postepeno nadograđivan u ono što je danas. Interesantno je da je čak do 1975 zadnja članica obitelji vlasnika tamo zapravo i živjela no onda je posjed prodan državi, a ona je umrla u veljači ove godine čime se loza ugasila. Prilično depresivna misao.
Uglavnom, u dvorcu nam je neka teta ispričala uvod i onda nas prepustila snimljenoj naraciji koja nas je provela kroz 4-5 prostorija u dvorcu, onda smo imali par minuta da poslikamo dvorac izvana (jer je unutra striktno zabranjeno fotografiranje) i – to je bilo to što se dvorca tice.

Continue reading →