Bla Bla Bla

Stigosmo jučer napokon, oko 9 navečer po irskom vremenu. Nevjerojatno je da treba praktički 12 sati da se prebaci iz Hrvatske u Irsku. Istina, moglo bi to ići i puno brže ali i uz puno vece troškove.
Uglavnom, do Budimpešte smo došli bez nekih problema, i što je dosta neuobičajeno za nas, na vrijeme. Naš mračni plan da svu prtljagu proglasimo ručnom nije uspio jer, iako smo zaista spakirali vrlo malo stvari, morali smo čekirati prtljagu. Time smo se ujedno i pomirili da ista ta prtljaga neće stići u Dublin kad i mi jer smo imali samo 45 minuta za presjedanje u Parizu.
No, na opće čuđenje, ne samo da smo se mi ukrcali na avion za Dublin bez posebne drame, nego smo pored aviona zatekli i našu prtljagu tako da je doputovala s nama u “paketu”.

Continue reading →

Jedna od stvari koja me je uvijek silno frustrirala bila je činjenica da postoji toliko dobre muzike za koju ja nemam pojma. Mozda si čuo kakvu stvar na radiju jednom, pa drugi put, pa treći put, onda četvrti put su i spomenuli tko je izvođač no zaboravio si ime pjesme, pa si išao u CD (ili LP) dućan pa kopao i eventualno našao izvođača, kupio ploču ili disk i – debelo se razočarao jer je tamo jedino vrijedno slušanja bila upravo ona pjesma koju si čuo na radiju.

Ili, scenario broj dva: s nekom sićom u džepu, odlučio si riskirati i kupiti disk/ploču za koji ti se čini da bi mogao biti dobar (da, neki od nas su i tako pokušavali proširiti glazbene horizonte). Ne znam koja je matematička vjerojatnost da to rezultira nečim dobrim, no u stvarnosti, ishod je očekivano bio poražavajuć. Uglavnom se radilo u najboljem slučaju o prosječnim albumima i izvođačima.

Iznimke koje su mi do danas ostale u pamćenju a koje su se dogodile prije vise od 20 godina: Tom Waits-Big Time i Nick Cave-Tender Prey.

Oboje kupljeno uglavnom na “nevidjeno” a rezultiralo tektonskim pomakom u mojim muzičkim interesima (na bolje ili na gore, o tom potom :-)).

“Fast-forward” do danas – internet. Resursi su praktički neograničeni, od tradicionalnih i “internet-only” radio stanica koje uživo strimaju program, preko servisa ala Last.Fm, pa do on-line dućana s preporukama baziranim na prethodnim upitima i kupovinama. S druge pak, ne tako legalne, strane, tu su torenti, web forumi itd.

Koristeći neke od tih metoda do sada sam naletio na gomilu muzike koju inače nikada ne bih našao u pred-internetska vremena. Ruku na srce, ta se muzika ni u kom slučaju ne moze nazvati komercijalnom i tu više nije stvar zemljopisne izoliranosti već, hm, specifičnosti glazbenog ukusa.

Jedan od tih slučajeva je i čovjek na čijem smo koncertu nedavno bili u Zagrebu- Scott H. Biram. Što se žanra tiče, ne znam koja bi se definicija tu mogla primjeniti no čitao sam o “alt-country”, “southern goth”, “psychobilly-punk” i cijelom nizu drugih egzotičnih izraza.

Ja bih to jednostavno opisao dobrom glazbom, sviranom iz gušta.

Continue reading →

Kako je prošlo vec dosta vremena otkako sam zadnji put bio u Srbiji, pomislio sam: “Zašto ja ne bih sjeo u auto u nedjelju popodne i odvezao se nekih 650 km, da vidim što ima novoga tamo?”

Zapravo, bilo je to malo drugačije. Naime, firma me poslala na par dana jer je trebalo odraditi neki posao.

Do sada, najjužnije sto sam u Srbiji stigao bilo je nekih 70-ak km sjeverno od Niša gdje sam sad tako da je ovo svojevrstan rekord. Kad na prilazu Nišu vidite znakove za Solun, postane vam jasno koliko ste južno dospjeli (iako, da budemo iskreni, do tamo ima još nekih 450 km vožnje)

Vožnja je prošla prilično dobro jer srećom nije padala kiša i stigao bih za manje od 6 sati da nisam imao mali problemčic tik pred ulaskom u Srbiju – raspao mi se auspuh.

Pošto se sve dogadjalo u nedjelju popodne, problemčić je postao malo veći. Ideja da do Niša idem bez auta nikako mi se nije svidjela. To bi značilo ostaviti auto, nekako se dovući do Beograda, uloviti bus za Niš i stići tamo u tko zna koje doba noći. U povratku bih pak trebao opet busom do Zagreba, opet ostaviti auto tamo gdje je, sve se nadajući da ću stići kući u razumno vrijeme, jer u četvrtak ujutro Branka i ja imamo avion (karte koje se ne mogu refundirati, godišnji itd.)

Srećom, sve se to dogodilo 2 kilometra pred zadnjom benzinskom u Hrvatskoj tako da sam se dovukao do tamo i ne očekujući bog-zna-što, pitao tamo covjeka da li slučajno zna za kakvog mehaničara u blizini koji bi mogao pogledati auto. Na moje ogromno čuđenje, čovjek mobitelom nazove mehaničara, ovaj mu veli da dođem i ja se zaputim do Lipovca.

Nedjelja popodne, usred ničega. Samo jedno malo selo u blizini u kojem se eto, našao mehaničar voljan da mi pomogne umjesto da uživa u zasluženom odmoru.

Za manje od sat vremena auto je bio sređen i ja sam bio ponovo na putu.

O sreće, o veselja.

Continue reading →