Ostatak boravka u Chicagu prošlo je u relativnoj rutini koja se sastojala od posla i tabananja po gradu, s tim da bih rekao da je tabananje nadmoćno prevladalo.

Kad već spominjem tabananje, jedna od prvih stvari koju sam kupio po dolaskuu Chicago bila je mala spravica zvana Fitbit. To je zapravo bio poklon za Branku koja inače, da ju pohvalim, u većini slučajeva ide na i s posla pješke. Za one koji ne znaju, radi se o malo šminkerskijem pedometru čiji se podaci mogu uploadati na njihovu web stranicu te tako pratiti koliko si prehodao u određenom vremenskom periodu.

Sve u svemu, čikaški asfalt i đonovi mojih tenisica ukupno su se družili (bar u onom dijelu kad sam se sjetio uzeti spravu sa sobom) oko 110 kilometara što bi bilo otprilike kao da sam prošetao autoputom Zagreb-Rijeka od Zagreba do Ravne Gore. Uzevši u obzir slučajeve kada spravu nisam imao uz sebe, lako se dođe do bar 140 kilometara, što u prosjeku daje okruglih 10 kilometara po danu dvotjednog boravka. Nije loše.

Što se skitnje po gradu tiče, malo je nezgodno kod Chicaga što, bar koliko je meni poznato, nema jasne demarkacije između, nazovimo to uvjetno tako, sigurnih dijelova grada i onih za koje domaći kažu “ako si slučajno izašao na krivoj stanici metroa, ne razmišljaj već odmah zgrabi ili prvog policajca kojeg nađeš ili prvi taksi koji naiđe” jer postoji vrlo realna mogućnost da završiš u crnoj kronici.

Čitajući malo online, činilo se da je zapadni i južni dio grada najbolje izostaviti iz razgledavanja. Istina, dalo bi se tamo poslikati sjajnih fotki, no s druge strane, slušajući radio jednu subotu ujutro, noć prije ustrijeljeno je što fatalno a što ne, ni više ni manje nego devetoro ljudi i to, đenje, đenje, baš u zapadnim i južnim dijelovima grada. Shodno tome sam se fokusirao na centar i sjever dok, iako djelomično smrznut, Lake Michigan na istoku nije pružalo previše manevarskog prostora za šetnju.

Tako sam jedan vikend otšetao put sjevera, naišavši pri tom na kvart znan kao Old Town. Stari grad u američkim okolnostima predstavlja nešto sasvim drugačije od onoga na što smo mi Europljani razmaženo navikli šećući se recimo Pragom ili čak i našim Gornjim Gradom. Old Town u čikaškom kontekstu predstavlja zgodan kvart s nizovima brownstone kuća, simpatičnim malim dućanima i restoranima i to je više-manje to. Nije da kvart nije fora, ugodna je to promjena u odnosu na središnji dio koji iako ne pretjerano, ipak pati od previše prometa, buke i smoga, no ako se iza naziva kvarta očekuju povijesne i arhitektonske divote, razočaranje je zagarantirano.

Cijeli taj izlet u Old Town je zapravo bila samo prolazna stanica na putu prema Lincoln Parku. Opet, nije to neka ultra znamenitost ali u blizini je Chicago History Museum koji sam posjetio i usprkos paprenoj cijeni, isplati se, a i ipak je nekakav komad zelenila (kakvo zelenilo već može biti početkom 3. mjeseca) gdje čovjek može imati malo mira i tišine a i obala jezera je blizu tako da se, bar teoretski, može uživati u pogledu. Kažem “teoretski” jer, iako je bio početak trećeg mjeseca, bilo je hladno i nije se imalo bog-zna-što vidjeti. Realno gledajući, temperature koje levitiraju oko nule nisu strašne no dodajte tome vjetar (khm, “Windy City”) i eto osjećaja koji s ugodoom nema nikakve veze. Posebno je nezgodno kad se čovjek nađe na obali Lake Michigan gdje vjetar poprimi prilično ozbiljne razmjere. Znajući da ću u Americi biti zapravo na prijelazu iz zime u proljeće, a nadajući se najboljem, tj. da će proljeće ipak prevladati, od toplije odjeće sam uzeo nekakvu proljetno-jesensku jaknu koja je u normalnim okolnostima više-manje funkcionirala dovoljno dobro za mene koji će se uvijek radije malo smrznuti nego malo skuhati no kad bi vjetar pokazao što zna, bila je tek dovoljno dobra da se totalno ne smrznem. Najviše su patili prsti stalno upogonjeni u fotografiranje pa sam ne jednom na određeno vrijeme izgubio svaki osjećaj u njima.

Dakle, obala na koju sam izašao je, pretpostavljao sam, u normalnijim vremenskim okolnostima, pješčana plaža krcata ljudima no tada se radilo o ponešto neobičnom prizoru smrznute pješčane plaže. Očekivao bi čovjek da pritom tamo neće biti ni žive duše no bio bi u krivu.

Naime, baš se taj vikend tamo odigravala neka akcija zvana Chicago Polar Plunge a koja se svodila na kupanje u jezeru u humanitarne svrhe (cinik u meni vjeruje da su neki ljudi sudjelovali u ovome iz sasvim ne-humanitarnih razloga, jednostavno rješavajući se tako, na ekstreman ali vrlo efikasan način, subotnjeg mamurluka). Totalna je perverzija stajati na polusmznutom pijesku, i pritom se smrzavati potpuno obučen dok oko tebe trčkaraju mokri ljudi u kupaćim kostimima, netom izišli iz također polusmrznutog jezera.

Ludi Ameri.

Na kraju plaže je nešto kao lukobran s kojeg puca sjajan pogled na centar grada ali na kojem je takav vjetar da me je na trenutke podsjetio na posjetu Senju prije koju godinu. Da stvar bude gora, što se lukobranom ide “dublje” u jezero, vjetar je sve jači a da stvar bude još-još gora, kako se odmiče, tako je lukobran prekriven sa sve više i više grbavih fleka smrznutog snijega tako da mogućnost da se čovjek u jednom trenutku posklizne i malo izgubi ravnotežu a da ga istovremeno raspali udar vjetra koji bi ravnotežu sveo na nepostojeću i lansirao ga u jezero po kojem doslovno plutaju male sante leda, postaje vrlo realna.

Dok sam tvrdoglavo hodao prema vrhu lukobrana na kojem je bio nekakav mali svjetionik, pretekla me neka cura u tajicama koja je bila na podnevnom joggingu, no uskoro sam vidio da se okrenula i krenula natrag. Trčeći pored mene nasmješila se i kratko komentirala: “Nije vrijedno utapanja u smrznutom jezeru” i odjurila dalje. Kako je nama muškima kroz milijune godina evolucije negdje ugrađeno da bespogovorno slušamo žene, pogotovo ako su uznojene i zajapurene, nije mi trebalo puno da napravim “nalevo-krug” i zaputim se prema, ako ne zavjetrini, a ono bar predjelu gdje ne postoji opasnost da se pretvorim u smrzotinu.

Što se pak fotografiranja tiče, koliko god su moji prsti patili, fotoaparat (mali point&shoot jer mi se nije dalo vucarati dSLR-a na drugi kontinent) je sve to bespogovorno odrađivao i tako sve do par dana prije odlaska iz Chicaga. Taj dan sam slikao probu nekakvog orkestra u Chicago Cultural Center a fotoaparat je u jednom momentu, ničim izazvan – krepao.

Google je ubrzo tu večer otkrio da se radi o znanoj tvorničkoj grešci te da Canon besplatno popravlja kvar. Kontaktirajući Canon mailom malo su me šetali jer oni obavljaju popravke samo za aparate kupljene u Americi tako da, bar privremeno, nisam htio ići u daljnju raspravu za boravka u Chicagu.

S obzirom da su stvari u Chicagu počele ozbiljno kretati po zlu na svim frontovima, bez posebnog žaljenja sam par dana kasnije sjeo na avion za New York.