Stigosmo jučer napokon, oko 9 navečer po irskom vremenu. Nevjerojatno je da treba praktički 12 sati da se prebaci iz Hrvatske u Irsku. Istina, moglo bi to ići i puno brže ali i uz puno vece troškove.
Uglavnom, do Budimpešte smo došli bez nekih problema, i što je dosta neuobičajeno za nas, na vrijeme. Naš mračni plan da svu prtljagu proglasimo ručnom nije uspio jer, iako smo zaista spakirali vrlo malo stvari, morali smo čekirati prtljagu. Time smo se ujedno i pomirili da ista ta prtljaga neće stići u Dublin kad i mi jer smo imali samo 45 minuta za presjedanje u Parizu.
No, na opće čuđenje, ne samo da smo se mi ukrcali na avion za Dublin bez posebne drame, nego smo pored aviona zatekli i našu prtljagu tako da je doputovala s nama u “paketu”.
U hotelu smo imali problemčić u tome što se ispostavila da se ulazna vrata naše sobe uopće ne daju zatvoriti (ne samo zaključati, nego ni zatvoriti). Stvar je ubrzo riješena premještanjem u drugu sobu što je zapravo dobra stvar jer je prvobitna bila kao da je u tijeku renovacija ali baš nije još skroz dovršena (što vjerojatno objašnjava problem s vratima).
Dakle, dok smo to sve riješili, izašli smo iz sobe u grad (čiji je cetar zahvaljujući mojim nadljuskim naporima i sposobnostima 🙂 ) vrlo blizu hotela a već je bilo iza 10 po lokalnom vremenu. Nakon smazanog fast fooda krenuli smo u šetnju i sudarili se s gomilom nabrijanih partijanera koji su se masovno slijevali u Temple Bar, epicentar noćne zabave u Dublinu.
Bilo je malo čudnovato biti jedini koji se kretao u kontra smjeru, jer ubrzo smo konstatirali da smo jednostavno preumorni i da bi se valjalo baciti u krevet.
Branka je stvar shvatila doslovno i u roku par minuta je bila u nesvjesti dok sam se ja spustio u lobi hotela sa svojim čudom tehnologije Asusom eee pošto se ispostavilo da, suprotno onome što piše na netu, sve sobe NEMAJU internet i tamo malo surfao.
Primjetivši u jednom trenutku da zapravo spavam za tastaturom, ipak sam se odvukao u sobu i negdje iza 2 zaspao kao klada.
Jutros smo se ipak osjećali puno bolje no o-tom-potom. Jedan je ujutro i moram se spustiti do lobija gdje će me recepcioner zasigurno pomalo čudno gledati.
