Danas smo odlučili prepustiti se “organiziranoj” turističkoj ponudi Dublina. Osobno sam oduvijek bio protiv tih turističkih tura no kako se izlazak iz Dublina u okolicu činila kao dobra ideja a organizirati to u vlastitom aranžmanu zahtjevalo bi opet dosta surfanja po internetu u hotelskom lobiju, i iskreno – nije mi se dalo.
Tako smo, nako jutarnje kave, šetnje po gradu i usputnim dućanima, zasjeli u autobus i krenuli na tzv. “Coast and Castle” turu. Ta nas je avantura kostala nemalih 25 EUR po osobi no, bila je to cijena za komociju.
Vozač na putu ujedno služi i kao vodič pa je tako putem pričao neke zanimljive detalje no uglavnom je valjao fore koje nisu bile loše ali siguran sam da ih može izrecitirati i u snu. Zapravo je on ispao highlight cijele ture. Naime, nakon 45-minutne vožnje našli smo se pred dvorcem Malahide koji je započet prije X stoljeća i postepeno nadograđivan u ono što je danas. Interesantno je da je čak do 1975 zadnja članica obitelji vlasnika tamo zapravo i živjela no onda je posjed prodan državi, a ona je umrla u veljači ove godine čime se loza ugasila. Prilično depresivna misao.
Uglavnom, u dvorcu nam je neka teta ispričala uvod i onda nas prepustila snimljenoj naraciji koja nas je provela kroz 4-5 prostorija u dvorcu, onda smo imali par minuta da poslikamo dvorac izvana (jer je unutra striktno zabranjeno fotografiranje) i – to je bilo to što se dvorca tice.

Potom nas je nas veseli vodič potrpao u bus i provezao po “coast” dijelu cijele priče. Dobar dio toga podsjetilo me donekle na neke mračne obalne dijelove Islanda. Ne one lijepe s fjordovima i liticama, nego one gdje je Bog rekao laku noć i nitko nikad nije živio.  Prizor ljudi kako zaneseno šeću pored beskrajnog blatnog plićaka u kojem se povremeno nazire kakva morska travuljina je nevjerojatna iz perpektive nekog tko je navikao na lijepi, plavi i duboki Jadran.
Tim putem smo na koncu završili u centru Dublina i prepustili se “what a fuck” osjećajima koji su se u nama nakotili.
Svako zlo za neko dobro: moja teorija o organiziranom turizmu je bila više nego potvrđena.
Ostatak dana smo jos malo lunjali, da bi u neko doba poželjeli popiti kavu. Kako to obično biva, ništa nismo našli jer su svugdje oko nas bili samo restorani a kako je bilo vrijeme večere, to nije dolazilo u obzir. Na kraju smo uzeli kavu u Starbucksu, sjeli na klupu i uživali. Završivši s time te zamaknuvši za ugao, naletismo na perfektan kafić gdje su ljudi pili samo kavu! Došlo nam je da sjednemo i popijemo jos jednu no ipak smo odustali i ostavili to za neki drugi dan. Iza drugog ugla naletili smo na još dva-tri kafića od iste one vrste koju smo ne tako davno očajnički tražili. Nakon što smo na brzinu pojeli nekakav sendvič, bilo je vrijeme za pivu (čovjek se brzo navikne na lokalne običaje). Tu smo imali više sreće pa umjesto nekog od onih “turističkih” pubova, našli smo neki malo zabačeni, s krasnom terasom i guštali, Branka u Milleru (znam, nije lokalno) a ja u Kilkenny-u.
Divota.
Fotka pri vrhu je samo neka kuća u okolici gore spomenutog dvorca.