Bla Bla Bla

Drugi i pol dan je skoro pa prosao.
Sto sam dulje ovdje to me sve vise stvari podsjecaju na projekte u Poljskoj a to nikako nije dobro. Nekakav cudan grad, ljudi koji bas ne pucaju od neke gostoljubivosti i projektni zahtjevi iz pakla.
Ta mi je nesretna Poljska bila prvo veliko putovanje na poslu a tocno na kraju ovog projekta trebao bih navrsiti p u n i h 10 g o d i n a u firmi. Zastrasujuce. Uvijek sam zezao svoju mamu kak je cijeli zivot provela u jednoj te istoj firmi (od prvog do zadnjeg dana radnog staza), kao “danas ti to vise ne ide tako”. A kako sam krenuo…
A jos nije ni zima pocela. Kako ce li onda veselo ovdje biti.

Sto se interneta tice, nisam se jos odlucio na iskasljavanje para u hotelu jer su mi u firmi dali 3G PCMCIA pa surfam “high-tech style”. Losa strana te price je naravno sto bas ne mogu neograniceno nabijati promet (aaah, blazeni besplatni 4 Mbit flat u hotelu u Kopenhagenu) pa sam se skoro vratio u doba dial-upa, spoji se, skini mailove, malo prosurfaj, diskonektaj se. Tocka. No kako je poceo vikend, a ne vjerujem da cu nesto previse uzivati u krasotama Kijeva, vjerojatno cu se ipak spajati kroz hotelsku shemu, ak nis drugo da vidim kak to funkcionira i koliko ce me lupiti po zepu.

Iako jos nisam ozbiljno prosetao po gradu, ipak sam nasao jedan McDonalds i stvar je jeftinija nego u Zagrebu tako da BigMac meni kosta 17 naspram, mislim, 22 ili 25 kuna kod nas sto nije zanemariva razlika. Da ne velim da to isto u Kopenhagenu kosta 48 kuna. Ni tri puta vise 🙂
Cak i usputna posjeta ducanu sa gadgetarijom otkriva da je npr. novi Canon D40 jeftiniji nego u Zagrebu (cijena je cca kao na njemackom Amazonu sto je nevjerojatnih 40% vise nego u USA). No nazalost (ili na srecu) u Ukrajini izraz “tax refund” je jos uvijek nesto sto se maze na kruh ili tako nesto.

Jos ne znam kako se krece kavometar, tj. moje jedinstveno mjerilo skupoce bilo koje zemlje prema cijeni kave u kaficu. Mislim da cu i to srediti preko vikenda jer sam vidio da je nedaleko od hotela navodno najbolji specijalizirani kafic u gradu.

Do tada samo mogu uzivati slusajuci 16 Horsepower sa “Searching for the Wrong Eyed Jesus” soundtracka i zamisljati da camcem klizim kroz mocvare Louisiane (ima nas svakakvih). BTW, toplo preporucam film (kojeg sam jedva nasao na netu). Bavi se bjelackim jugom USA. Cijela je stvar prilicno deprimirajuca i zastrasujuca kad se vidi koliko je to uglavnom jadno, bijedno i nazadno. Najbolja fora je sto sam trazeci na webu, skuzio da je gradic u kojem je sve uglavnom snimano, samo nekih 15 km od Natcheza gdje smo Branka i ja proveli jedno popodne (a nekih 40% ljudi zivi ispod granice siromastva).

Da ne velim da u filmu ima mocvara ko u prici (istih onih koje mi nismo uspijeli naci).

Slikica ispod ovog se upravo promijenila (ne doslovno jer mi se nije dalo).
Naime, eto mene u ne tako dalekoj, i ne posebno prijateljskoj Ukrajini.
Da, da, to je ono magicno mjesto iz kojeg nam stalno dolaze one prekrasne plesacice, pjevacice i kojekakve zabavljacice.

Ustajanje u pola 6 ujutro nikad nije bila moja ideja zabave pa tako ni jutros nije bilo nista drugacije. To ide do te mjere da moj organizam jednostavno odbija takve avanture. Rezultat toga je da je nevjerojatno bucan i “annoying” alarm na telefonu probudio Branku a ona, jednim dobro odmjerenim lijevim backhandom mene. Istinski je nevjerojatno kako me takva buka sa 10 cm udaljenosti ne moze probuditi prije recimo, 9 ujutro.No nakon inicijalnog soka osjecao sam se vise-manje OK.
Dolazak na aerodrom je protekao u drustvu taksiste koji, hvala Bogu, nije inzistirao na cavrljanju. Inace to znaju prakticirati, narocito ovi mracnjaci koji rade nocne ili ranojutarnje sihte, posebno sretni da s nekim mogu prokomentirai aktualnu politicku situaciju, svoj novi auto, cinjenicu da taksiranjem ne mogu zaraditi za zivot itd. A meni se u to doba dana zivo j… za sve to. Neka HSP sastavi vladu, stari-novi auto ti je sranje, a sto se tice taksiranja-kaj nisi ucio u skoli (naravno da se ta misljenja radikalno mijenjaju kad sam u nekom normalnom stanju svijesti). Zanimljivo je bilo da ni let do Beca a pogotovo let do Kijeva, nisu bili puni. Kad god sam letio npr. za Kopenhagen, bio to pocetak tjedna, sredina, ranojutarnji (6:30-brrrr) ili popodnevni let, avioni su uvijek bili puni, posebno za Kopenhagen. Zakljucak: Kopenhagen je iz nekog razloga zanimljiviji od Kijeva. Da li to znaci da su Dankinje bolji komadi od Ukrajinki? Zasto onda mi uvozimo Ukrajinske prostitutke :-)? BTW, taj uvoz je vjerojatno razlog zasto mi trazimo vize za Ukrajince a kao posljedica toga, oni traze isto od nas. Ja se ne bunim jer sam na racun toga mogao pomaknuti put za Kijev za nekoliko dana. Naime, doticni u ambasadi u Zagrebu trebaju 5 (slovima:pet) dana da proizvedu naljepnicu s mojim imenom a koja prestavlja vizu. U hitnom (i duplo skupljem) postupku, treba im “samo” dva (Englezi su izdavali vize isto popodne, a Ameri iduci dan).
Nakon uglavnom prespavanog puta do Kijeva (to je jedna od prednosti ranih letova iako ni inace nemam nekih problema-cim sjednem u afion, spavam ko top) na aerodromu nisam mogao naci vozaca koji me navodno ceka. To mi je priustilo klasicnu invaziju ilegalnih taksista koji ispod glasa nude svoje usluge kao da dilaju drogu. kao nitko ne zna da su tu a u 20 metara koje sam presao, bez pretjerivanja, njih desetak me je povuklo za rukav. U neko doba sam ipak ugledao lika s mojim imenom na komadu papira tako da smo se mogli zaputiti u ured. Blazeno, nije pricao engleski tako da sam mogao uzivati u tipicnoj back-to-USSR arhitekturi i koncentrirati se na suzdrzavanje od nekontroliranog vristanja s obzirom da je nemilosrdno ganjao Passata, valjda da mi pokaze koji je frajer. Inace decko izgleda ko neki lokalni stemer. To mi je trebalo nagovijestiti kakav ce uzitak biti sjesti s njim u auto.
Nakon relativno kratkog sastanka u uredu, drugi me je vozac (koji pak izgleda ko ostarjeli lokalni stemer i takodjer ne prica engleski) otfurao u hotel. S obzirom da ne poznajem Kijev, nisam siguran, ali s obzirom da se 2-3 puta polukruzno okrenuo i vozao me nekih pola sata iako su mi u uredu rekli da to hotel imam nekih 15-ak minuta, rekao bih da se covjek malo zgubio. No, bilo kako bilo, nakon vrludanja i pogodjene NAJVECE rupe u cesti preko koje sam imao cast prijeci motornim vozilom jos od doba kad su me na vojnoj vjezbi provozali po poligonu u lakom oklopnjaku, dosli smo do hotela – “Rus”. Bez zezanja, Rus. Klasicni neboder od hotela (nekih 400+ soba) a na ulazi nekoliko prijeteci izgledajucih zastitara. Znao sam da toga ima npr. u Moskvi ali za Kijev nisam imao pojma. Suprotno njihovoj namjeri, nakon sto sam ih vidio uopce se nisam osjecao sigurnijim, naprotiv. Hotel je sve u svemu srednja zalost. Soba je jos osrednjija zalost, a najgore od svega, internet se placa. Nije da nisam to ocekivao ali sam se zapravo nadao da ce me staviti u neki bolji hotel, npr. Radisson za koji znam da ima besplatni wi-fi ali i kosta oko 3 puta vise. Kad god sam inace radio za ovog klijenta, uvijek su me bukirali u izvrsne hotele, do te mjere da je to ponekad bilo blesavo jer sam u tim hotelima znao provesti i po pola godine u komadu. Mozda je svjetskoj farmaceutskoj industriji posao krenuo lose pa stede (mos si mislit).
Navecer sam htio gledati Schalke-Chelsea da vidim kak ce mali Rakitic odigrati a kad ono, Milan-Sjahtor. Iako su ih milanezi natukli 4:1, ukrajinci uopce nisu bili losi a Srna je ziva opasnost. No bez krajnjeg ucinka.
I tako, sutra je novi danSlikica ispod ovog se upravo promijenila (ne doslovno jer mi se nije dalo).
Naime, eto mene u ne tako dalekoj, i ne posebno prijateljskoj Ukrajini.
Da, da, to je ono magicno mjesto iz kojeg nam stalno dolaze one prekrasne plesacice, pjevacice i kojekakve zabavljacice.

Ustajanje u pola 6 ujutro nikad nije bila moja ideja zabave pa tako ni jutros nije bilo nista drugacije. To ide do te mjere da moj organizam jednostavno odbija takve avanture. Rezultat toga je da je nevjerojatno bucan i “annoying” alarm na telefonu probudio Branku a ona, jednim dobro odmjerenim lijevim backhandom mene. Istinski je nevjerojatno kako me takva buka sa 10 cm udaljenosti ne moze probuditi prije recimo, 9 ujutro.No nakon inicijalnog soka osjecao sam se vise-manje OK.
Dolazak na aerodrom je protekao u drustvu taksiste koji, hvala Bogu, nije inzistirao na cavrljanju. Inace to znaju prakticirati, narocito ovi mracnjaci koji rade nocne ili ranojutarnje sihte, posebno sretni da s nekim mogu prokomentirai aktualnu politicku situaciju, svoj novi auto, cinjenicu da taksiranjem ne mogu zaraditi za zivot itd. A meni se u to doba dana zivo j… za sve to. Neka HSP sastavi vladu, stari-novi auto ti je sranje, a sto se tice taksiranja-kaj nisi ucio u skoli (naravno da se ta misljenja radikalno mijenjaju kad sam u nekom normalnom stanju svijesti). Zanimljivo je bilo da ni let do Beca a pogotovo let do Kijeva, nisu bili puni. Kad god sam letio npr. za Kopenhagen, bio to pocetak tjedna, sredina, ranojutarnji (6:30-brrrr) ili popodnevni let, avioni su uvijek bili puni, posebno za Kopenhagen. Zakljucak: Kopenhagen je iz nekog razloga zanimljiviji od Kijeva. Da li to znaci da su Dankinje bolji komadi od Ukrajinki? Zasto onda mi uvozimo Ukrajinske prostitutke :-)? BTW, taj uvoz je vjerojatno razlog zasto mi trazimo vize za Ukrajince a kao posljedica toga, oni traze isto od nas. Ja se ne bunim jer sam na racun toga mogao pomaknuti put za Kijev za nekoliko dana. Naime, doticni u ambasadi u Zagrebu trebaju 5 (slovima:pet) dana da proizvedu naljepnicu s mojim imenom a koja prestavlja vizu. U hitnom (i duplo skupljem) postupku, treba im “samo” dva (Englezi su izdavali vize isto popodne, a Ameri iduci dan).
Nakon uglavnom prespavanog puta do Kijeva (to je jedna od prednosti ranih letova iako ni inace nemam nekih problema-cim sjednem u afion, spavam ko top) na aerodromu nisam mogao naci vozaca koji me navodno ceka. To mi je priustilo klasicnu invaziju ilegalnih taksista koji ispod glasa nude svoje usluge kao da dilaju drogu. kao nitko ne zna da su tu a u 20 metara koje sam presao, bez pretjerivanja, njih desetak me je povuklo za rukav. U neko doba sam ipak ugledao lika s mojim imenom na komadu papira tako da smo se mogli zaputiti u ured. Blazeno, nije pricao engleski tako da sam mogao uzivati u tipicnoj back-to-USSR arhitekturi i koncentrirati se na suzdrzavanje od nekontroliranog vristanja s obzirom da je nemilosrdno ganjao Passata, valjda da mi pokaze koji je frajer. Inace decko izgleda ko neki lokalni stemer. To mi je trebalo nagovijestiti kakav ce uzitak biti sjesti s njim u auto.
Nakon relativno kratkog sastanka u uredu, drugi me je vozac (koji pak izgleda ko ostarjeli lokalni stemer i takodjer ne prica engleski) otfurao u hotel. S obzirom da ne poznajem Kijev, nisam siguran, ali s obzirom da se 2-3 puta polukruzno okrenuo i vozao me nekih pola sata iako su mi u uredu rekli da to hotel imam nekih 15-ak minuta, rekao bih da se covjek malo zgubio. No, bilo kako bilo, nakon vrludanja i pogodjene NAJVECE rupe u cesti preko koje sam imao cast prijeci motornim vozilom jos od doba kad su me na vojnoj vjezbi provozali po poligonu u lakom oklopnjaku, dosli smo do hotela – “Rus”. Bez zezanja, Rus. Klasicni neboder od hotela (nekih 400+ soba) a na ulazi nekoliko prijeteci izgledajucih zastitara. Znao sam da toga ima npr. u Moskvi ali za Kijev nisam imao pojma. Suprotno njihovoj namjeri, nakon sto sam ih vidio uopce se nisam osjecao sigurnijim, naprotiv. Hotel je sve u svemu srednja zalost. Soba je jos osrednjija zalost, a najgore od svega, internet se placa. Nije da nisam to ocekivao ali sam se zapravo nadao da ce me staviti u neki bolji hotel, npr. Radisson za koji znam da ima besplatni wi-fi ali i kosta oko 3 puta vise. Kad god sam inace radio za ovog klijenta, uvijek su me bukirali u izvrsne hotele, do te mjere da je to ponekad bilo blesavo jer sam u tim hotelima znao provesti i po pola godine u komadu. Mozda je svjetskoj farmaceutskoj industriji posao krenuo lose pa stede (mos si mislit).
Navecer sam htio gledati Schalke-Chelsea da vidim kak ce mali Rakitic odigrati a kad ono, Milan-Sjahtor. Iako su ih milanezi natukli 4:1, ukrajinci uopce nisu bili losi a Srna je ziva opasnost. No bez krajnjeg ucinka.
I tako, sutra je novi dan