Izgleda da su me domacini po drugi put preveslali. Proslu subotu sam dosao u 10 a oni u 12. Danas sam dosao u 13 a oni iza 14. E zato mislim da cu ja uskoro u hotel pa nek si misle 🙂
Lijen kakav jesam, samo stavljam jos par slika.
Ova teta me podsjetila na nekoga tko ide na plac s kolicima
Nasim deckima u Cistoci je ipak bitno lakse u zivotu
Iskreno, nemam pojma sto je ovo ali je dosta i grandiozno i ruzno
Pa kad ga mestar oplete preko razglasa…
S obzirom da je guzva, za sada samo toliko od mene.
Jos jedna stvar: desno je link “Save to PDF” koji radi upravo to,
radi PDF od ovih baljezgarija. Nazalost ne podrzava fotke, no ionako je to ovdje vise
zato sto je meni to s tehnicke strane fora a ne zato sto mislim da ce si to netko printati 🙂
Jedna futuristicka
Staroandaluzijski kafic (tako mi je covjek tamo rekao) u zidinama starog grada. Jako dobro izgleda u zivo.
I jos jedna pa dosta
Jedna od stvari koje mi, moram priznati, ide prilicno na zivce je “lov na strance”.To bi mi nekako bilo razumljivo u nekom turistickom mjestu no ne i u glavnom gradu (ne zelim ni znati sto se dogadja u Djerbi ili Hammametu punim onih charter-all-inclusive-za-male-pare turista).
Koliko god nastojao biti neupadljiv na ulici, sto istina i nije bas jednostavno ako si jedina svjetloputa i plavooka kreatura nadaleko i nasiroko, setnju od parsto metara bez da mi neki genijalac ne proba baciti nekakvu spiku smatram uspjehom. Pocinjem shvacati kako se osjeca cura prolazeci pored kasarne, minus seksualne konotacije (bar se nadam). Nije ugodno.
Nacini na koje pokusavaju doci u kontakt su vrlo saroliki. Od urlanja “ej austrian (?!?) verarjugou” preko “lukin for fan? i have vimen, drink, everiting” pa do meni do sada najbolje fore:
Vracajuci se sinoc u hotel s jos jednog delikatesnog obroka u lokalnom fast-foodu, tik pred hotelom (kad sam vec mislio da sam se izvukao) dodje mi frajer, svojih 30-ak godina, zalizan, zlatni lanac oko vrata i u hodu pocne komentirati moje sandale 🙂 Za ne vjerovati. Uglavnom, konverzacija je tekla otprilike ovako, u skracenom obliku (to je potrajalo dobrih 5-6 minuta):
ON: Nice shoes
JA: (kao ne primjecujem ga)
ON: Really, where did you get those? (i staje vise ili manje pred mene pa stajem i ja)
JA: Ha?
ON: Nice shoes, I wanted to buy something like this. It looks like a really high quality
JA: Ha? (mozda ipak odustane)
ON: Shoes? (maltene mi skida sandalu s noge)
JA: Well, those are old and cheap shoes, nothing special
ON: Where are you from?
JA: Croatia
ON: Oooooh, Croatia, It’s a nice country. I’m a waiter in this hotel (pokazuje na moj hotel do kojeg ja zahvaljujuci njemu ne mogu doci). Could I get a job in Croatia. Tell me about your country
JA: Nothing much to say, small country, half the size of yours. You could probably get a job during holiday season if you knew the language
ON: I speak English, French and Spanish
JA: That’s great but you have to know German to work there (he-he)
ON: But EVERYBODY speaks English these days. You know what, let’s have a drink and talk about this. I REALLY want to know more about your country
JA: No thanks (superljubazno) I have to go
ON: Oh, you don’t like Tunisia people (lice sutnutog psica)
JA: No, that’s not it, I’m waiting for the phonecall in the hotel so I got to go.
ON: I’ll give you my phone number
JA: I don’t have a pen (1:0 za mene).
ON: No problem, there is pen in a bar
JA: (sranje. 2:1 za njega) Just remembered, I have my mobile here. Tell me your number and I’ll memorize it
ON: Oh, if you don’t want to hang out with me…
JA: It’s not that (ipak moramo ostati prijatelji, da me ne doceka neku drugu vecer i klepne me necim po glavi), it’s just that I REALLY have to go but I’m sure I’ll see you around since you are working in this hotel
ON: (napokon odustaje i odlazi, vjerojatno gnjaviti nekog drugog)
Eto, mali isjecak iz zivota putnika-namjernika u Tunisu. Nije to nista opasno ali brate mili, naporno je do neba. Bedasto ti je bezobrazno ga otkantati a cijeli taj song&dance s izmotavanjem je prilicna muka.Covjeku dajem odlican 5 za originalnost, ali spika o CIPELAMA? I to meni koji kupujem nove cipele tek kad si izranjavam bosi taban kroz rupu na djonu starih (da se razumijemo, te se cipele ne bacaju “jer mogu jos za nesto posluziti” iako to “nesto” nikada ne dodje.
Za promjenu, malo slikica:
– “pametni znaju cemu sluzi crijevo na WC-u”
– prometna guzva
– svaki dan gledam ovaj znak na stolu i jos ne shvacam koja je poanta (“udri glavom ovdje”, “pazi cosak stola”, “pazi, bomba u ladici”…prihavacam sve ideje)
MISTERIJA RIJESENA: Trebao sam se toga i sam sjetiti – pitao sam covjeka na poslu i veli da je to smjer prema Meki, tj. smjer u kojem se trebaju moliti.
Eto, sad i to znam.
Na moju veliku zalost, drustvo se jucer ipak pojavilo u uredu i to samo par minuta prije nego sto sam se mislio poceti pakirati :-(. Malo su mi zaboravili spomenuti da ce doci tek u podne dok sam ja poduzeo herojski napor (uz odredjenu griznju savjesti) da se tamo nacrtam u 10.
No dobro, namjeravao sam ostati do cca 3 popodne i onda ih lijepo pozdraviti. Kako to obicno biva, zaglavio sam s necim i ne supijevsi rijesiti otisao u hotel malo iza 7 kao, tamo ce mi ici bolje. Nakon kratke setnje i smazanog sendvica, gnjavio sam se s istom stvari do 3 ujutro – bez uspjeha. Cini se da sam nasao ono sto svi vole – bug.
Uz gore spomenuti sendvic, nasao sam lokalni pandan McDonaldsa (Baguette) koji uz ostalo prodaje Lavazzu 🙂 pa sam se pocastio s trostrukom kavicom za van.
Tu sad dolazi moje mjerilo skupoce/jeftinoce svake zemlje – cijena kave. U doticnoj Baguette kava kosta 1,2 TD (pa puta malo vise od 4 kuna). U mom hotelu pak, ista ta Lavazza (iz istog onog instant aparata “na cartridge” a ne pravog espresso aparata kosta 3,5 TD!
S obzirom da to smatram totalnom svinjarijom, odlucio sam biti najveca svinja u svinjcu i lijepo se usetati s tim istim trostrukim espressom u hotel. Pa neka me tuze.
Ono za sto nemam vanjsku alternativu je internet. Na poslu imam vezu na ali je toliko spora i nestabilna da ju eventualno koristim za citanje mailova s posla i to preko web sucelja.
U hotelskom predvorju postoji Business centar gdje se besplatno moze koristiti internet no kako je moja komocija bezgranicna a i nemalo sam se razmazio u Danskoj s besplatnim ADSL-om u hotelskoj sobi, danas sam se pocastio s 24-satnim “sobnim” internetom koji je umanjio moj budzet za nemalih 20 TD.
Nedjeljno jutro je provedeno u lunjanju po Medini, tj. starom gradu no o tome vise mozda kasnije ili sutra jer bi se sad ipak trebao malo primiti posla.
U medjuvremenu par slikica opaljenih s 11-og kata
Nakon zbrda-zdola organizacije puta i jednako takve izvedbe – stigao ja po prvi put u Afriku.
Put je uglavnom bio OK ako se izuzme cinjenica da je let iz Zagreba kasnio tako da je pomalo bila frka da li cu uopce stici na let za Tunis. No, kako je i taj let pomalo kasnio, sve se fino poklopilo i ja sam uredno stigao kud sam krenuo.
No, isto nije vrijedilo i za moju prtljagu.
Nije posebno pomoglo sto nigdje ne postoji Bagage Claim natpis ili tako nesto tako da sam lijepo prosao carinsku kontrolu i sve ostale formalnost, ocekujuci da cu moci utjerati prtljagu “s druge strane” (kao sto je to slucaj u Zagrebu).
No nakon neuspjesne potrage, ljubazna djevojcica na informacijama me uputila natrag od kuda sam dosao, dakle natrag kroz carinu i voila! eto saltera na kojem se moze eventualno prijaviti nedolazak prtljage.
Nakon klasicne procedure opisivanja kofera, davanja adrese i sl. uputio sam se prema hotelu uvjeren da ce prtljaga stici jos nocas jer postoji jos jedan let iz Pariza oko ponoci.
Sjeo sam u taxi bez da provjerim cijenu (ionako mi to bas ne bi previse pomoglo s obzirom na moje znanje arapskog i francuskog te njihvog znanja engleskog) i nadao se najboljem jer sam cuo da taxisti (kao i svugdje) imaju nezgodnu naviku da te oderu po nekoliko puta vise no sto je realno. Naravno da je taxi bio neka rasturena kanta (to me odmah podsjetilo na pretpotopne Dacie u kojima sam se vozao u Bukurestu), bez klime i prozet interesantnim mirisima koje je cak i moj totalno neosjetljiv nos mogao osjetiti.
Vrlo brzo smo stigli do hotela koji se nalazi na “spici” a cijena je ispala 20 Tuniskih Dinara (ah, nostalgija) sto je cca 90 kuna. Preskupo ali prihvatljivo. Cak sam dobio i racun sto inace nije bas uobicajeno na ovim prostorima.
Hotel je klasicni business hotel sto znaci vrlo sminka i vrrrlo skup za ovo podneblje. Soba je velika i fino sredjena (bit ce slika), klima radi bez greske (silno vazno) a ni pogled s 11-og kata nije za baciti.
Jedini minus hotela je sto caltaju istih tih 20 TD po danu za internet u sobi, no ni to mi ne pomaze jer mi je steker za mrezu u sobi – strgan, tako da cu ih morati traziti ili da to srede ili da me presele u drugu sobu.
Dorucak je izvrstan s hrpom egzoticnoizgledajucih stvari koje jos nisam stigao probati a ima i lijep pogled na ulicu.
S obzirom da mi istu noc prtljaga ipak nije stigla, ujutro sam prije posla pitao na recepciji sto ima novoga oko toga na sto su mi, nakon poziva na aerodrom, rekli da je prtljaga stigla i da mogu otici po nju!?! Hm, ipak sam ocekivao da Air France dostavi prtljagu. Posto sam morao u ured a i nije mi se bas islo sad na aerodrom, platio sam 30 TD da mi skvadra iz hotela ode po kofer. No taj svecani cin se trebao dogoditi tek iza 9 sati tako da sam se odlucio ne cekati ih vec otici u ured u onome u cemu sam i doletio – kratkim hlacama i sandalama. Ne bas najposlovnija odjevna kombinacija.
Napokon sam se zaputio u ured (koji je 5 minuta setnje od hotela), poupoznavao se ljudima s kojima cu raditi i onda su navalili. Jedan od njih mora da pusi neku gadnu travu, sto bi Branka rekla, jer se ne gasi i ne staje ni pricati ni raditi. Uglavnom, jedva sam se iskobeljao iz ureda malo iza 8 navecer s tim da ovo danas pisem iz ureda (subota) jer su mi rekli da ce raditi preko vikenda pa mi je bilo nezgodno da se ja za to vrijeme glumim turistu.
Medjutim, sad je nesto iza 11 sati i nikoga jos nema tako da ako se do podneva ne ukazu, odoh ja “u zivot” a oni nek si misle 🙂
Nadam se da cu uspjeti odrzavati ovu pricicu iz Tunisa pa povremeno navratite ili se bar pretplatite na RSS.
