Bla Bla Bla

Jucer sam se vratio s svojeg zadnjeg “sluzbenog” puta u Kijev. Pod navodnicima mislim da je to zadnji normalno planirani put obuhvacen planom za cijelu pricu. Da li cu ili ne ici opet tamo uglavnom ovisi o tome kako ce se stvari tamo razvijati. Nadam se da ce sve biti OK te da nece biti potrebe za neke on-site intervencije.

Sto se pak Kijeva kao takvog tice, ostat ce u prilicno lijepom sjecanju, sto ne mogu reci za sva mjesta koja sam zbog posla posjecivao.

Valjda kao vecina velikih gradova u tranzicijskim zemljama prolazi kroz prilicno shizofrenu fazu koja se moze dobro vidjeti kroz arhitekturu. S jedne strane ostaci su slavne predkomunisticke proslosti, s druge masna fleka komunizma a s trece strasan neokapitalisticki udar koji nije uvijek idealno rjesenje.

Mislim da se i drug Lenjin ovdje cudom cudi sto se oko njega dogadja.

Continue reading →

Igrom slucaja zalomilo se da se moj raspored putovanja jednim dijelom poklapa s rasporedom nikog drugog do G.W.Busha. Naime, covjek je odlucio posjetiti ove krajeve pa je eto dan nakon mene stigao u Ukrajinu, da bi ubrzo odleprsao u Rumunjsku (gdje bi nam btw navodno trebali uruciti pozivnicu za NATO), a kao kruna putovanja u petak, kada i ja, slijece u Zagreb.

Iako se moj hotel u Kijevu (originalnog imena “Kijev”) nalazi u kvartu rezerviranom za drzavne institucije, ambasade veleposlanstva i slicno, te da je udaljen od predsjednicke palace nekih pet minuta setnje, osim jutros djelomicno zatvorene ulice u susjedstvu, nisam primjetio neke velike prometne probleme. Mozda bi se nasi trebali malo konzultirati s ukrajincima na temu “kako docekati vazne goste a pritom ne prouzrociti totalni kolaps u gradu”. Imao sam tu srecu da sam prilikom svakog vaznijeg “gostovanja” u Zagrebu (Papa, onaj neki summit i sl.) bio negdje vani, no cuo sam zanimljive horror price vezane uz stanje u gradu u to vrijeme.

Silno me zanima kako cu se docepati Zagreba u petak, tim vise sto unatoc mojem nadanju, navodno da Dubya stize poslijepodne kao i moja malenkost. To se i uklapa u price da covjek, eto, voli spavati a kako ni sam nisam imun na jutarnje izlezavanje, mogu ga shvatiti.

Kako sam dan proveo na poslu ne znam da li se i gdje GW obratio svekolikoj javnosti, no nakon posla isavsvi po svoju dnevnu dozu junk fooda, nisam mogao ne naletiti na prosvjed koji se odrzavao na glavnom trgu.

To mora da je bio najpateticniji i najjadniji politicki prosvjed u povijesti. Koliko sam mogao vidjeti, organizator je bila Ukrajinska Komunisticka Partija a od onih nekoliko desetaka ljudi mislim da nitko nije bio mladji od 50-ak godina (ili ako i jest, djelovali su starije). Ako ljudi bas nesto i nije bilo previse, crvenih zastava nije manjkalo.

Prilicno je uvrnut prizor vidjeti gomilu crvenih zastava sa srpom i cekicem i cirilicnim natpisima. Nekako sam se od toga malo odviknuo.

Ipak, covjeku nekako dodje toplo oko srca. Sto ne zivi u Ukrajini.

U pravilu se grozim slusanja tudjih razgovora u svojoj blizini. Ne zato sto sam posebno pristojan, naprotiv, vec zato sto su ti razgovori

najcesce prilicno dosadni i/ili iritantni i smetaju mi dok citam novine ili vodim znacajne razgovore s glasovima u svojoj glavi.
Sta? Glasovi u glavi su nesto lose? O

tkad to?
No, ponekad je nemoguce izbjeci okolno trkeljanje, kao sto je to slucaj bio danas.
S obzirom da je nedjelja te da sam zaglavio u Kijevu, prva stvar nakon dorucka je bila da se sjurim u centar (doslovno sjurim jer je hotel na gadnom brijegu) na kavu.
Dok sam ispijao kavu i citao novine, oko mene su zamorili uobicajeni glasovi parova i prijatelja na casici razgovora. S obzirom da se radi o lokalcima, lakse je “iskljuciti zvuk” i baviti se svojim poslom.
U neko doba, cuo sam covjeka iza sebe kako na engleskom i to, kako sam bio uvjeren, americkom engleskom poziva konobaricu. Osim toga nisam cuo nikakav razgovor pa sam pretpostavljao da je sam. Malo kasnije dosli su muskarac i zena i sjeli za stol do. Kako su razgovarali na engleskom, zapeli su mi za uho, no ne za dugo jer je muzika u kaficu bila prilicno glasna a oni se nisu nadvikivali. Uglavnom, frajer u recimo, kasnim tridesetim, je definitvno Amer a ona je vjerojatno domaca.
Nakon nekog vremena dokusurio sam kavu, odustao od novina i bio spreman za pokret ali konobarice nije bilo nigdje na vidiku pa sam malo blejao u prazno. Uto su ova dvojica poceli medjusobno pricati (ukrajinka je nestala, valjda na WC).

Continue reading →