Drugi i pol dan je skoro pa prosao.
Sto sam dulje ovdje to me sve vise stvari podsjecaju na projekte u Poljskoj a to nikako nije dobro. Nekakav cudan grad, ljudi koji bas ne pucaju od neke gostoljubivosti i projektni zahtjevi iz pakla.
Ta mi je nesretna Poljska bila prvo veliko putovanje na poslu a tocno na kraju ovog projekta trebao bih navrsiti p u n i h 10 g o d i n a u firmi. Zastrasujuce. Uvijek sam zezao svoju mamu kak je cijeli zivot provela u jednoj te istoj firmi (od prvog do zadnjeg dana radnog staza), kao “danas ti to vise ne ide tako”. A kako sam krenuo…
A jos nije ni zima pocela. Kako ce li onda veselo ovdje biti.

Sto se interneta tice, nisam se jos odlucio na iskasljavanje para u hotelu jer su mi u firmi dali 3G PCMCIA pa surfam “high-tech style”. Losa strana te price je naravno sto bas ne mogu neograniceno nabijati promet (aaah, blazeni besplatni 4 Mbit flat u hotelu u Kopenhagenu) pa sam se skoro vratio u doba dial-upa, spoji se, skini mailove, malo prosurfaj, diskonektaj se. Tocka. No kako je poceo vikend, a ne vjerujem da cu nesto previse uzivati u krasotama Kijeva, vjerojatno cu se ipak spajati kroz hotelsku shemu, ak nis drugo da vidim kak to funkcionira i koliko ce me lupiti po zepu.

Iako jos nisam ozbiljno prosetao po gradu, ipak sam nasao jedan McDonalds i stvar je jeftinija nego u Zagrebu tako da BigMac meni kosta 17 naspram, mislim, 22 ili 25 kuna kod nas sto nije zanemariva razlika. Da ne velim da to isto u Kopenhagenu kosta 48 kuna. Ni tri puta vise 🙂
Cak i usputna posjeta ducanu sa gadgetarijom otkriva da je npr. novi Canon D40 jeftiniji nego u Zagrebu (cijena je cca kao na njemackom Amazonu sto je nevjerojatnih 40% vise nego u USA). No nazalost (ili na srecu) u Ukrajini izraz “tax refund” je jos uvijek nesto sto se maze na kruh ili tako nesto.

Jos ne znam kako se krece kavometar, tj. moje jedinstveno mjerilo skupoce bilo koje zemlje prema cijeni kave u kaficu. Mislim da cu i to srediti preko vikenda jer sam vidio da je nedaleko od hotela navodno najbolji specijalizirani kafic u gradu.

Do tada samo mogu uzivati slusajuci 16 Horsepower sa “Searching for the Wrong Eyed Jesus” soundtracka i zamisljati da camcem klizim kroz mocvare Louisiane (ima nas svakakvih). BTW, toplo preporucam film (kojeg sam jedva nasao na netu). Bavi se bjelackim jugom USA. Cijela je stvar prilicno deprimirajuca i zastrasujuca kad se vidi koliko je to uglavnom jadno, bijedno i nazadno. Najbolja fora je sto sam trazeci na webu, skuzio da je gradic u kojem je sve uglavnom snimano, samo nekih 15 km od Natcheza gdje smo Branka i ja proveli jedno popodne (a nekih 40% ljudi zivi ispod granice siromastva).

Da ne velim da u filmu ima mocvara ko u prici (istih onih koje mi nismo uspijeli naci).