Ponekad (zapravo, vrlo cesto) se zalomi da preko vikenda ostanem u ovom ili onom gradu, vec prema tome kuda me vrag taj put odnio. Obicno to znaci kraj tjedna u kojem sam se 5 dana za redom morao ustati prije osam ujutro, sto je za vecinu ljudi sasvim normalno ako ne i pomalo “kasnjikavo”, no u mom svemiru je to praskozorje (sto ovih dana u sijecnju doista i jest). To takodjer znaci i da pred sobom imam 2 dana za uhvatiti zaostatke na poslu (kojih uvijek ima), a s druge strane i da imam dva dana za posvemasnje ljencarenje. Hmmm, kakva dilema.

Uglavnom to zavrsava stresom kao posljedice konflikta teske lijenosti koja naprosto vuce van u setnju, ispijanje kava, kliketanje fotoaparatom i slicno, te griznje savjesti sto “opet nisam nista/dovoljno” radio.

Petak navecer je obicno vrijeme kada, umjesto da odem spavati u neko razumno vrijeme te time si oslobodim veci dio subote za odmor ili posao, ja krenem bjesomucno gledati telku, surfati ili vec raditi nesto sasvim neproduktivno (zato tu imam fotku spustanja svemiraca u Kijevu) prilikom cega niti se sto korisnog napravi niti se covjek moze posteno odmoriti. Tako je eto i ovaj petak, odnosno subota u 2 ujutro.

U subotu (onu “pravu”, dnevnu) cu se vjerojatno prekasno probuditi i mozda uz malo srece stici na zadnje trenutke dorucka, da bih onda jos kratko vrijeme teturao po sobi pokusavajuci doci k sebi te smisliti sto dalje raditi. Onda cu najvrlovjerojatnije otici van, naci neko dobro mjesto za popiti kavu i procitati novine. S obzirom na nedostupnost hrvatskih dnevnih novna u Kijevu, zadovoljit cu se s Time-om i Newsweek-om koji su mi uvijek gust za procitati, a posebno sada kad se pomalo zahuktavaju americki predizbori. Jos malo lunjanja, pa treba smisliti nesto za pojesti. To ce se po svoj prilici svesti na neki burger/pizzu/neki drugi junk food, jer nekako mi nikada nisu sjeli ti “solo” ruckovi. Pomalo depresivna stvar. Tu ce vec biti debelo poslijepodne kad ce mi dojaditi lunjanje unaokolo pa cu se vratiti u hotel, malo pogledati vijesti, nesto citati a mozda i malo zakunjati. Sada je vec naisla vecer, pa cu s blagim osjecajem krivnje (ipak je tek subota. Prava panika nastaje u nedjelju u isto vrijeme dana) sjesti za laptop s ne-bas-cvrstom namjerom da nesto radim, no prije toga cu ipak pogledati mailove, malo prosurfati … i jos malo … i jos malo i … opa – skoro je ponoc. E sad idem raditi, pa ako mi to stvarno i uspije, leci cu opet u 2, 3, 4 ujutro i u nedjelju se vjerojatno prekasno probuditi i mozda uz malo srece stici na zadnje trenutke dorucka ….

Nije to uvijek ovako, no dogadja se. Cesto.