Danas su me na poslu stepli s pozivom na veceru.
Iskreno, prilikom prvog posjeta nekako mi cijela prica nije bas sjela i ljudi su mi se cinili prilicno, ne bih rekao hladni, vec vise nekako “distanced” (u nedostatku bolje rijeci na hrvatskom). Da budem totalno iskren i kliseiziran, imao sam dojam da me ljudi gledaju kao KGB-ovog spijuna s kojim se treba lijepo ophoditi ali ni slucajno mu se otvoriti na bilo koji nacin.
Istina je da je to uglavnom stav svih ljudi s kojima se susrecem na novim projektima. U krajnjem slucaju, to je i prirodno – useta ti se nekakav lik za kojeg ne znas ni tko je ni sto je a ipak moras s njim suradjivati. Cinjenica da se sve dogadja na europskom istoku neminovno priziva klliseje koji rezultiraju “KGB’s in da house” dojmom.
Uglavnom, s vremenom se taj ukupni dojam dosta promijenio iako i dalje postoji znacajna distanca koja je medjutim ocito rezultat jezicne barijere jer dobar dio ljudi u najboljem slucaju “sepa” s engleskim, a moj ruski/ukrajinski je naravno u jos gorem stanju.

No, natrag na veceru. Da stvar bude nezgodnija, cijeli sam dan danas bio uglavnom polumrtav. Ne znam tocno zasto no mislim da necu puno fulati ako spomenem da otkad sam ovdje spavam u najboljem slucaju 5 sati na noc (ne zato sto naporno radim vec iz ciste navike) a danas je riknuo kafe aparat koji inace proizvodi pristojnu Lavazza kavu, tako da mislim da sam dozivio tipicni “coffeine withdrawal” sindrom. Rezultat svega toga je bila nesnosna glavobolja po povratku u hotel koju sam pokusao (i na kraju i uspio) zatuci u korijenu Aspirinom.

Vecera se odigravala na restoranu/brodu usidrenom na Dnjepru a uredjenom u domace/seljackom stilu. Naime, na pitanje o mojim zeljama, ja sam se izjasnio za domacu kuhinju sto ovdje moze znaciti bilo sto od ukrajinske preko gruzijske pa do tatarske.
Restoran kao restoran je zaista zgodan osim sto je, kao i vecina javnih prostora, za mene bio pregrijan sto bas i nije pogodovalo mojoj jos zivahnoj glavobolji.
S obzirom da je poanta bila jesti domacu klopu, poceo sam s predjelima koja su se sastojala od raznih ne posebno lokalnih salata i necega sto se vjerojatno nigdje na svijetu ne moze jesti u restoranu osim ovdje-salo. Tako zovu nesto sto meni bar izgleda kao masni dio speka. Dakle, snite onog bijelog, omotane oko – reznjeva cesnjaka. Lijepo uzmes crnog kruha, komad cesnjaka zamotan u masnocu i ozezi. Bez obzira na sve, stvar je vrlo ukusna i drusveno posve prihvatljiva (uz uvjet da svi prisutni konzumiraju sav taj cesnjak). To me je podsjetilo da sam svojevremeno citao kako su nasli najnezdraviju hranu na svijetu bas u Ukrajini. Radilo se, koliko se sjecam, o “salu” prelivenom cokoladom.
Nakon toga morao sam svakako probati ukrajinski borsc koji je bio izvrstan a da se ne bi izgubilo na kaloricnosti pobrinula su se prilozena peciva natopljena necim masnim i posuta nasjeckanim-cesnjakom. Jednom rijecju – izvrsno. Nakon toga bio sam spreman za zaljegnuti pod stol no glavno se jelo tek spremalo. Meni su preporucili nesto (skleroza radi svoje pa se ne mogu sjetiti naziva) s krumpirom i zeljem. Na kraju se ispostavilo da se radi o krizancu izmedju nasih krpica sa zeljem i raviola punjenih zeljem. Iskreno, to je nesto sto bih iduci put hladno preskocio, no bilo je zanimljivo iskustvo. Iako se spominjala votka i kojekakve takve gadarije s obzirom na moju glavobolju koja takvo sto ne bi izdrzala, domacini su se odlucili za neke domace vrste soka. Jedan je bio od brusnice i trpkog i kiselkastog okusa cinio se kao izvrstan napitak za jutarnji mamurluk. Drugi je pak sok bio nesto posebno. Objasnili su mi da se to radi od raznoraznog susenog voca. Okus je totalno neobican jer iako se definitivno osjeca vocna osnova, osjecaj neceg dimljenog je dominantan, i to do te mjere da nisam mogao vjerovati da cijela prica s dimom nema nikakve veze. Tek kad su mi objasnili da izmedju ostalog unutra ima i susenih sljiva skuzio sam – pa fakat, to je to. Nikad ne biih povezao susene sljive s dimom no vjerujte mi, tesko je uociti razliku. Nema potrebe naglasavati da nekakav desert nije dolazio u obzir. Svo troje smo bili u visem ili nizem stanju komatoznosti tako da je valjalo izaci na svjezi zrak.
Za to se pobrinuo taksist koji je debelo kasnio tako da sam uspio malo doci do zraka nakon glavobolje koja je uglavnom jenjavala i pregrijanog restorana.

Iako bi bilo idealno sjesti u taksi i vratiti se u hotel na jedno ozbiljno vegetiranje, pala je ideja da odemo doma kod jedne cure iz drustva. Moram priznati da mi je u tom trenu ideja o taksiju i hotelu bila daleko primamljivija, no tko sam ja da odbijem takav domacinski poziv.
Ta je posjeta rezultirala smazanih pola litre votke izmedju nas cetvero u nekih sat vremena, od cega je moram priznati, neproporcionalan dio zavrsio u mojem zelucu i cije posljedice jos uvijek pomalo osjecam. Silno mi je pasala ta votka s ledom i limetom a ova “zdrava hrana” koju sam opisao ranije pomogla je da se sad osjecam tek ugodno omamljen naspram mucnine i polu-nesvjestice koju bih nesumnjivo iskusio da se prethodno nisam dobrano podlozio raznoraznim masnocama.
Sve u svemu, neocekivano ugodna vecer, zacinjena pomalo neobicnom hranom i daleko vise alkohola no sto ga moja jetra isprocesira u godinu dana.
No heatlh-food freakovi i dijetasi – drz’te se dalje od Ukrajine.