Iako sam znao sto se sprema vec neko vrijeme, tek mi je neki dan sinulo:

“Pa ja sam vec 10 (slovima: deset) godina u ovoj firmi!”

Znaci, tehnicki gledano, zakasnio sam s tom grandioznom konstatacijom nekoliko dana. Prilicno blesavo, zar ne? Kao, cekas nesto 10 punih godina, velika je to stvar, mora biti poseban osjecaj i onda – j…ga, zakasnio sam. Sad moram cekati iducih deset godina za sampanjac i vatromet.

Da se malo pozabavim statistikom:

• radio u nekih 15-ak zemalja – prilicno neimpresivan broj s obzirom na to koliko sam putovao. Tajna je naravno u cinjenici da su neki projekti trajali…duze nego sto je bilo za ocekivati
• proveo bezbrojne noci u razlicitim hotelima – samo u Danskoj se mogu sjetiti 10-ak hotela, u Poljskoj 6, u Ceskoj 4 itd.
• prema vrrrrlo konzervativnoj procjeni, proveo sam 50 mjeseci van kuce, tj. 4,15 godine efektivno. Tu racunam samo projekte kojih se mogu sjetiti i ne ubrajam raznorazna kratka putovanja, treninge i slicno
• nazalost, ne mogu procijeniti broj prijedjenih kilometara, no ako samo uzmem 14 mjeseci u Danskoj u koju sam letio u prosjeku svaka dva tjedna, to bi bilo 14 x 2 (puta mjesecno) x 2 (povratni let) x 1300 km (prema Lufthansinom obracunu) = 72.800 km. Ako se u obzir uzme opseg majcice Zemlje od cca 40.000 km, ispada da sam samo zbog tog projekta obletio zemlju nesto manje od 2 puta
• Morgan Spurlock je za mene vegetarijanac prema kolicini pojedenih hamburgera, s tim da se on specijalizirao za McDonalds dok sam ja na to nadodao Burger King, KFC i kojekakve lokalne varijante junk-fooda
• Mislim da trenutno korstim trecu novoizvadjenu putovnicu od kada radim to sto radim. Razlog je naravno trivijalan – nedostatak mjesta za nove stambilje

Kao sto sam svojevremeno spomenuo, moja je mama provela cijeli radni vijek u jednoj firmi – od prvog do zadnjeg dana, i to je za mene uvijek bio predmet fascinacije s dozom, hm, podsmjeha (?).

Nikad taj osjecaj za mene nije bio jaci nego na dan kad sam poceo raditi u ovoj firmi. Zasto? Zato sto sam do tada (a to je bilo otprilike 3 godine nakon diplome) promijenio 2 posla. Zapravo se radilo o 3 posla, tj. 3 firme, no dvije od tih mogu eventualno racunati po pola svaku jer ne zavrjedjuju kvalifikaciju “firme”.

Da stvar bude jos gora, svega nekoliko dana nakon sto sam dosao na novi posao, moje je cvrsto uvjerenje bilo da cu u roku ne duzem od mjesec dana biti u potrazi za novim poslom. Razlog tome je bila realizacija da sam se uvalio u nesto gdje mi nije mjesto te da je samo pitanje dana kada ce to moji poslodavci shvatiti i ispratiti me isto tako lijepo i brzo kao sto su me i primili na posao. Osjecao sam se kao prevarant. Naime, iako je u to doba bila najnormalnija stvar na svijetu da strojari kod nas ne rade u strojarskoj struci, prijelaz iz konstrukcijskog ureda gdje se bavis konstrukcijom kalupa za lijevanje plastike u consulting firmu koja se, iako kroz prizmu IT-a, bavi poslovnim procesima na celu s financijama i racunovodstvom, granicio je s ludilom u stilu “znate, ja sam se kao mali volio igrati rata pa bih sad vodio tenkovsku brigadu”.

Kakva je situacija danas? Pa zapravo, iskreno receno, stvari nisu bitno drugacije. Nikako ne mogu reci da sam apsolutno ovladao poslom koji radim i ne vjerujem da je to uopce moguce. I dalje (vjerovali ili ne) kada se po n-ti puta spremam na put, osjecam neku vrstu veselja. Naravno da je s vremenom taj osjecaj dobrano izblijedio i mijesa se sa sve vecom dozom uzasa na samu ideju pakiranja ali ipak, vjerujem da bi vecina ljudi na mom mjestu vec odavno gutala sake anti-depresiva na samu pomisao o poslovnom putovanju. Takvo sto valjda moras imati zapisano negdje u genetskom kodu. Svojedobno sam jednom klijentu (Brazilcu) pokusao objasniti nas pojam “jebivjetar” no kako to nije davalo posebno preciznih rezultata, jednostavno sam iz zafrkancije stvar doslovno preveo kao “windfucker”. Iducih smo par minuta proveli pazeci da nam covjek ne umre na licu mjesta od nekakve puknute zile u glavi koliki ga je smijeh uhvatio.

Bilo kako bilo, do daljnjeg cu imati spremne putnu torbu i putovnicu.

A sad odmah, za svaki slucaj, idem staviti sampanjac u frizider i postaviti nekoliko alarma za 1.4.2018. jer 30-godisnjica bi mozda ipak mogla biti preoptimistican scenarij.